REKOM mreža pomirenja

Žarko Puhovski, Monitor 1556 (Izvor: Monitor Online)
Zarko-Puhovski_Monitor_20200814

15.08.2020.

Prenosimo – ŽARKO PUHOVSKI: Plenković je pustio dobre zvukove u Kninu

Andrej Plenković, Antisemitizam, Boris Milošević, Manjinska prava, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, Milorad Pupovac, Monitor.co.me, Oluja 1995, Plan Z4, Pomirenje, Samostalna demokratska srpska stranka, SFR Jugoslavija, Žarko Puhovski, Zoran Milanović

Nije ovdašnja specifičnost u različitim interpretacijama iste povijesne zgode; oduvijek i posvuda važi: gdje je za jedne pobjeda, za druge je, logično, poraz. Pravi je problem u dugogodišnjem podjednako neukusnom i konstitutivnom trijumfalizmu s hrvatske strane („pobjeda čista kao suza“!?), te u podjednako trajnom i neukusnom samooplakivanju sa srpske strane („najveće etničko čišćenje u Evropi“!?)

 

MONITOR: Dvadeset peta godišnjica Oluje u Hrvatskoj obilježena je svečano u Kninu, gdje su hrvatske snage porazile snage samoproglašene Republike Srpske Krajine, čime je praktično završen rat u Hrvatskoj, a u Srbiji je obilježena komemoracijom. Po čemu će ostati zapamćeni ti događaji?

PUHOVSKI: Povijesno „Oluja” jest hrvatski vojni (i ne samo vojni, nego i diplomatski) trijumf nad Srbijom. Od tada je Hrvatska, po prvi puta, ne samo ekonomski nego i politički, superiorna Srbiji. A obje su strane konstitutivno nesposobne izići s time na kraj.

Nije ovdašnja specifičnost u različitim interpretacijama iste povijesne zgode; oduvijek i posvuda važi: gdje je za jedne pobjeda, za druge je, logično, poraz. Pravi je problem u dugogodišnjem podjednako neukusnom i konstitutivnom trijumfalizmu s hrvatske strane („pobjeda čista kao suza“!?), te u podjednako trajnom i neukusnom samooplakivanju sa srpske strane („najveće etničko čišćenje u Evropi“!?). Pritom se hrvatska strana tradicionalno nije obazirala na stotine pobijenih srpskih civila nakon „Oluje“, a srpska je smatrala posve nevažnom činjenicu da je u jesen 1991, zajedničkim djelovanjem JNA i srpskih dragovoljaca, s trećine hrvatskog teritorija prognano više ljudi no 1995. iz krajinskoga područja. O uzrocima, kontekstu i, ponajprije, o odgovornosti za (sve) žrtve godinama se gotovo nigdje ni riječi nije moglo čuti.

Tek je naizgled pritom paradoksalno to što su se u Hrvatskoj interpretacije rata iz devedesetih (ali i Drugoga svjetskog rata) nacionalistički zaoštrile nakon što je Hrvatska ušla u EU. Nije bilo više Velikog brata koji sve nadzire u pristupnoj dinamici, pa su nacionalistička praksa razularila. Prije 15 godina smo bili bliže ratu nego sada, a sada ispada da su današnje uspomene na rat životnije nego tada. To je dokaz ideologizirane perverzije realnosti.

Ovakve je trendove, svojim govorom u Kninu (uz premijernu nazočnost predstavnika srpske manjine), radikalno pokušao prekinuti premijer Plenković. Održao je govor bez presedana kada je o najmoćnijim likovima hrvatske političke scene riječ. Govor koji, u punome smislu riječi, pluriperspektivno, uzima žrtve obiju strana u obzir. To je nedvojbeno prijelomni događaj – simbolički i tekstualno. Ostaje „samo“ da se odgovarajuće promijeni i (društveni) kontekst.

Spomenuti proces ima tri nivoa. Prvo, simbolički je napravljeno nešto što je davno trebalo biti napravljeno, a sada je to učinjeno konsekventno. I jedni i drugi su progutali knedlu u odnosu sa svojima. No ključno pitanje je drugo: hoće li tekst prijeći u kontekst? Dakle, hoće li se nakon ovih riječi i gesta nešto konkretno početi događati, hoće li srpska sela dobiti struju, hoće li Vlada uložiti ozbiljna sredstva u zabačene krajeve Hrvatske gdje žive građani srpske nacionalnosti. To je socijalno pitanje.

A treće, politički bitno pitanje jest hoće li Pupovac i SDSS izdržati bez Aleksandra Vučića. Ideja da u taj dijalog treba uključiti i Beograd, točnije: aktualni politički vrh Srbije na čelu s Vučićem – pogrešna je i opasna. Probleme srpske zajednice u Hrvatskoj treba rješavati unutar RH; sve drugo znači pad natrag u primitivno etniziranje političkoga procesa.

Prije 15 godina smo bili bliže ratu nego sada, a sada ispada da su današnje uspomene na rat životnije nego tada. To je dokaz ideologizirane perverzije realnosti. Ovakve je trendove, svojim govorom u Kninu (uz premijernu nazočnost predstavnika srpske manjine), radikalno pokušao prekinuti premijer Plenković. Održao je govor bez presedana kada je o najmoćnijim likovima hrvatske političke scene riječ

MONITOR: Koje su najvažnije poruke poslate iz Knina i jesu li one ohrabrujuće kad je riječ o odnosima između Hrvatske i Srbije i uopšte u našem regionu?

PUHOVSKI: Po prvi puta je najmoćniji čovjek u Hrvatskoj (osnažen izbornom pobjedom nekoliko tjedana prije) govorio i o žrtvama s druge strane, naglašavajući simbolički pomirbu u punome smislu riječi. To je bitno za odnose hrvatske većine i srpske manjine unutar Hrvatske, hoće li se posljedice iskazati i u međudržavnim hrvatsko/srpskim (srpsko/hrvatskim) odnosima, ostaje tek da se vidi. Za sada je i ovo više od (donedavno) očekivanoga.

Predsjednik Vučić je ovim potezom ostao (svakako privremeno) izvan igre. Shvativši to čak je razmjerno blago osudio Miloševića (Borisa, naravno) i Pupovca. Čini se, zapravo, da su posljednjih decenija odnosi Hrvatske i Srbije uglavnom funkcionirali bolje nego odnosi sa srpskom manjinom unutar Hrvatske, a bilo bi važno da se ta razlika pokuša prebroditi.

Za „regiju“ sve ovo ne znači puno, ponajprije stoga što regija politički već dugo ne postoji. Ostalo je 255804 četvornih kilometara, ali Slovenija, pa i Hrvatska imaju već dosta dugo svoju primarnu regiju, a ostali su se dijelovi već (barem) četvrt stoljeća pokojne Jugoslavije posve rastrojili. Makedonija i Bosna i Hercegovina više se bave time da prežive kao neobične samoljepljive političke zajednice, no državnom suverenošću, Srbija i Kosovo/a ne znaju gdje su im granice (pa uopće i ne dospijevaju do pravih političkih problema). Paradoksalno, tek je najmanji dio ovoga područja, Crna Gora, ostao naizgled u poziciji poslijejugoslavenske političke egzistencije – barem tako dugo dok vjerska interpretacija unutrašnjih razlika ne iziđe sasvim iz suvremeno dopustivih okvira.

MONITOR: Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, govoreći o odnosima između Hrvatske i Srbije, rekao je da moraju da budu bolji i “nikako da uđemo u fazu normalnih odnosa u kojima će prevladavati poštovanje, konstruktivnost”. Kako normalizovati te odnose?

PUHOVSKI: Za razliku od Milanovića – kojega je posljednjih tjedana tuđmanovska retorika zavela na mnoge pogrešne iskaze (npr. da hrvatsku državnost treba slaviti od IX stoljeća!?) – valja upozoriti na to da su odnosi Srbije i Hrvatske već dvadesetak godina normalizirani. Odnose, naime, ne treba čitati iz medijskih uradaka. I ekonomija i turizam, i sport i kultura u mnogome posve dobro (suradno) funkcioniraju. Nacionalistička retorika baš zbog toga buja, a incidenti se (ograničeno) repetiraju, no za većinu ljudi to nije primarni problem.

Rak rana je odnos spram manjina – uostalom, formalno, zbog toga su i sukobi iz 1991. započeli; suluda je intervencija JNA bila najčešće time opravdavana. Sada to više nije moguće, ali stotine su tisuća (preživjelih) oštećene, tisuće su mrtve. a još se uvijek mogu čuti priče o „pretjerivanju s pravima manjina“ i slično.

Probleme srpske zajednice u Hrvatskoj treba rješavati unutar RH; sve drugo znači pad natrag u primitivno etniziranje političkoga procesa

MONITOR: Tokom „Oluje” oko 200.000 Srba pobjeglo je iz Hrvatske, dok je 677 civila ubijeno za vrijeme i nakon operacije, prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora. Plan Z4, mirovni sporazum koji je predložen radi okončanja rata u Hrvatskoj i reintegracije samoproglašene Republike Srpske Krajine u Republiku Hrvatsku, prihvatio je, što je malo poznato, i Franjo Tuđman. Hoćete li ukratko podsjetiti na to?

PUHOVSKI: „Oluja“ je bila pravno legitimna i politički nužna, jer je Hrvatska bila doslovce raspolućena, a posebice od trenutka u kojemu je neopisiva glupost srpskoga vodstva „Krajine“ dovela do odbijanja plana Z4, što je Tuđmanu, koji je taj plan bleferski prihvatio (znajući da bi ga njegova eventualna realizacija naprosto uništila, a kladeći se na ograničenost onih iz Knina) dalo slobodne ruke za pokretanje vojne akcije. Beograd je pritom ostavio RSK da se snalazi kako može, pa je očito bila na djelu paralelnost interesa srpskoga i hrvatskog vodstva. Hrvatska je strana željela što više teritorija sa što manje srpskoga pučanstva (prihvativši pritom, konačno, jugoslavenske granice Hrvatske kao konačne), a srpsko je vodstvo željelo izbjegličke kolone da neutralizira međunarodni ugled Hrvatske kao žrtve te da naseli dio pučanstva na Kosovo. Ne znam kako su Zagreb i Beograd tada komunicirali, ali sukladnost je interesa dviju strana bila posve očita. Jedna je od posljedica bila i to da je u „Oluji“ hrvatska vojska napredovala tempom od cca 100 četvornih kilometara na sat (na dobrim dijelom brdovitome terenu).

Valja upozoriti na to da su odnosi Srbije i Hrvatske već dvadesetak godina normalizirani. Odnose, naime, ne treba čitati iz medijskih uradaka. I ekonomija i turizam, i sport i kultura u mnogome posve dobro (suradno) funkcioniraju. Nacionalistička retorika baš zbog toga buja, a incidenti se (ograničeno) repetiraju, no za većinu ljudi to nije primarni problem

MONITOR: Kakav je položaj Srba u današnjoj Hrvatskoj?

PUHOVSKI: Srpska manjina je u mnogome ostala simboličkim objektom za radikalno-nacionalističke ispade, no društveno je danas ipak objektivno manje ugrožena od, primjerice, romske zajednice. Činjenica da je brojčano decimirana – što je zapravo perfektuirano etničkim čišćenjem do kojega je došlo poslije „Oluje“ – na to uopće ne utječe (uostalom, židovska je populacija u Hrvatskoj svedena na jedva tisuću osoba, pa antisemitizam nije nestao). U svakidašnjem životu pritisci su u većim sredinama bitno ublaženi; u ruralnim područjima, gdje se od kuće do kuće zna „kamo tko spada“, stvar je znatno drukčija. I baš je zato bitno ne samo popravljati životne uvjete srpske manjine u tim predjelima,nego i jasnije prokazivati srbožderske ispade u javnosti. Plenković je puštao dobre zvukove u Kninu, a ostali su sudionici javnoga života time bili i ostali zatečeni. Do danas nisu reagirale tri bitne institucije u Hrvatskoj: Rimokatolička crkva (čiji se biskup u Kninu nije rukovao s Plenkovićem), HRT (koja je nastavila s nacionalističkim, jednostranim interpretacijama „Oluje“, iako inače pažljivo osluškuju premijerove signale), te oporbeni SDP (koji nije bio u stanju formulirati ikakav javni komentar). Dakle, trajat će sve ovo još dugo (čak i ako Plenković ne odustane).

Veseljko Koprivica

Tekst ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR U PENZIJI FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Plenković je pustio dobre zvukove u Kninu“ je objavljen 14.08.2020. na Monitor Online