REKOM mreža pomirenja

12.03.2015.

Debate o pomirenju u Sarajevu i u Beogradu [rezime i transkripti]

Debate o pomirenju održane nedavno u Sarajevu i u Beogradu pokazale su da najveću moć u prenošenju poruke pomirenja imaju umetnici, a da akademska zajednica najmanje učestvuje u tom procesu

Dve debate, u Sarajevu (7.12.2012.) i Beogradu (13.12.2012.), u organizaciji Koalicije za REKOM, održane su sa centralnim pitanjem – kako dalje do pomirenja u regionu, i ko su oni koji treba da budu njegovi glavni promoteri koji će podstaći i one delove društva koji su do sada bili nezainteresovani, da se uključe u taj proces. Debate su organizovane sa uglednim članovima umetničke i akademske zajednice obe sredine, koji su diskutovali kako dalje u procesu pomirenja, šta su bile slabe tačke dosadašnjeg angažovanja, i kako svemu tome može da doprinese i proces REKOM.

Učesnici i učesnice obe debate došli su do istih zaključaka: da u procesu pomirenja ključnu ulogu ima umetnost, koja ima najveći kapacitet za empatiju, razumevanje i prihvatanje patnje drugih, što su nezamenljivi i najjači instrumenti u prihvatanju teške prošlosti i potrebe za pomirenjem.

O moći umetnosti

Otvarajući skup u Sarajevu, reditelj Dino Mustafić je rekao da “vladajuće politike regiona još uvijek manipuliraju činjenicama, slave zločince kao heroje i njeguju zaborav, jer tako produžavaju svoju moć i drže političku poziciju”, ali da “postoje i mnoga vrijedna književna, filmska, pozorišna, muzička i slikarska djela koja njeguju vrstu kreativnog sjećanja, čime se ujedno i osvaja prostor slobode od prošlosti kao tjeskobe, prošlosti kao zla i krvi”. Mustafić je konstatovao da “u budućoj nekoj platformi pomirenja mora biti njegovanje empatije”, te da je neophodna i reforma obrazovnog sistema, koji sada predstavlja “neku vrstu institucionalnog zaborava”.

Glumac Ermin Bravo je rekao da je empatija ključna za proces pomirenja. „Da bismo došli do mira, podrazumijeva se pravda; kad se uspostavi pravda moguće je pomirenje; da bi došlo do pomirenja potrebno je povjerenje, a čini mi se da ispod svega toga suštinski stoji empatija. I kako je definisati, kako je zapravo institucionalizirati? Da neka individua povjeruje u njene zaključke, da dođe do vlastitog mira sa samim sobom kao žrtvom, da se njeni vlastiti duhovi slegnu, pa da bi došla do neke vrste katarze, pa da bi došla do empatije, da shvati to iz pozicije drugog, sve to što je sama preživjela, da se može staviti u cipele drugog – ne samo shvatiti, nego emotivno to prihvatiti. Čini mi se da je to cilj svega ovoga i cilj REKOM-a, i cilj svih ovih inicijativa. U tom smislu, čini mi se da umjetnička zajednica dolazi do empatije ne kroz cijeli ovaj lanac, nego najdirektnije. Ključno je da je to jedina stvar, koju je teško institucionalizirati. A mislim da postoje institucije za to, i ja mislim da je to umjetnost, i evo ja ću govoriti iz svoje pozicije: pozorište, da je to institucionalizirana empatija”, zaključio je.

Andrej Nosov, student, reditelj, i direktor Hartefakt fondacije je rekao da poslednjih četiri-pet godina unazad postoje čitave serije umetničkih radova koji se bave prošlošću, ali da je glavno pitanje kako ih učiniti vidljivim u društvu.

Glumac Branko Cvejić je u Beogradu istakao da umetnički krugovi skoro nikada nisu imali probleme u širenju misije pomirenja unutar pozorišnih i drugih umetničkih zajednica, ali da je pravi umetnički izazov “sići s pozornice i nastaviti sa ‘informisanjem’ o prošlosti”.

Reditelj Stevan Bodroža se složio da je moć umetnosti da utiče na podizanje svesti kod ljudi ogromna, ali da teatar u svojoj masovnosti ljudi do kojih će dopreti ne može da se meri sa televizijom, estradom i Internetom. Ipak, umetnost može da promeni tu osobu koja konzumira teatar, da je gane, izazove katarzu. Učesnici oba skupa su zaključili da nadalje treba razmišljati o formama umetnosti koje mogu da dopru do većeg broja ljudi, a predloženo je i da se buduće debate o pomirenju pokreću u okviru festivala kao što je na primer beogradski festival “Slobodna zona”.

Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo je rekla da je “umetnička zajednica u ovom trenutku jedinstvena po tome što može više nego druge zajednice, druge grupe civilnog društva, druge profesionalne grupe, da učini u odnosu na suočavanje, pomirenje i približavanje različitog viđenja onoga što se dogodilo u prošlosti prema minimumu za koji ćemo svi da kažemo – to je taj minimum o kojem imamo iskristalisan stav”.

Objektivne prepreke: nepoverenje

Na oba skupa učesnici su zaključili da je ogromna prepreka pomirenju činjenica da sva društva regiona većinom glorifikuju ratne zločince kao heroje i negiraju zločine koji su počinjeni nad drugim narodima, iako za te zločine sada ima neospornih dokaza. Tome je, smatraju učesnici, doprineo i niz oslobađajućih presuda pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Dok pojedini učesnici smatraju da je to nanelo nepovratan udarac procesu pomirenja, većina se ipak slaže da sudski procesi imaju svoju logiku koja se zasniva na dokaznom postupku, ali da njihov ishod ni u kom slučaju ne znači da zločina, pa tako i žrtava, nije bilo. To je poruka koja mora doći do šireg javnog mnjenja, kao i činjenice koje su izvedene i dokazane pred MKSJ (i pred nacionalnim sudovima), a koje govore o zločinima i o stradanju, te samim tim mogu doprineti boljem razumevanju stradanja “drugih”, a time i procesu pomirenja.

Miloš Šolaja, filozof sa Fakulteta političkih nauka u Banja Luci, je rekao da pomirenja na nivou društva nema, niti ga može biti jer nema više poverenja između naroda. Do gubitka svakog poverenja došlo je nakon haških presuda Gotovini i Haradinaju. Poverenje na individualnom nivou postoji, ali Šolaja ne vidi nikakav smisao u tome da se insistira na pomirenju, jer poverenje na nivou kolektiviteta više nije moguće. Dodao je da je to naročito izraženo u ruralnim krajevima.

Politikolog Vlade Simović je istakao problem partikulariteta koji postoji u BiH u svim oblastima života i u svim profesionalnim i etničkim zajednicama, i primetio da se taj problem niti može negirati, niti rešavati promenama “odozgo”, već se mora krenuti od nivoa malih zajednica koje su indoktrinirane obrazovnim sistemom i javnim političkim diskursima. Promena udžbenika i formiranje komisija za istinu bi jedine mogle da podstaknu promene, zaključio je.

Filozof Vlada Milutinović smatra da je “glavni problem to što se ratna žrtva na neki način povezuje sa kolektivnom krivicom. Pošto obični ljudi vide da je neki zločin povezan sa kolektivnom krivicom, pa samim tim sa nekom kolektivnom kaznom, onda oni pošto žele da odbiju tu krivicu koja u stvari ne postoji i tu kaznu za koju misle da je nepravedna”. On smatra da je neophodno izbeći pitanje kolektivne krivice.

Potreba za novim akterima pomirenja

Vesna Pešić je u Beogradu rekla da je neophodno pronaći onu dubinu društva gde postoji možda najveća motivacija da se procesi pomirenja nastave. Mustafić je dodao da je “tačno da tamo postoji najveće interesovanje za pomirenje i za suočavanje sa prošlošću”.

Zlatiborka Popov-Momčilović, sa Filozofskog fakulteta u Istočnom Sarajevu je prenela rezultate istraživanja o izgradnji pomirenja u BiH u saradnji sa Univerzitetom u Edinburgu. Na pitanje “koji su akteri važni za izgradnju pomirenja i poverenja na nivou cijele zemlje”, građani i građanke širom BiH najviše vere polažu u obrazovne institucije, nastavnike i nastavnice i to u ljude koji nisu nacionalisti, dok je najveće nepoverenje pokazano u organizacije koje zastupaju žrtve. “A na dnu su novinari i novinarke i političari i političarke”, navela je Popov-Momčilović.

Političari, da ili ne

Advokat Dragan Pjevač je iskazao da postoji malo poverenja u političare, i iako “neki političari pokušavaju da iskupe svoj greh prošlosti i to je u redu, i dajemo im podršku”, reč je pretežno o “jeftinom mudrovanju”. “Važno je da Srbija više ne ratuje i to je zadatak srpskih elita. Treba nam mir sa susedima, mir sa svetom i mir nama samima. Po meni, ovo je mera patriotizma i ljubavi za otadžbinu i za domovinu”, zaključio je.

Dramaturg i književnica Ljubica Ostojić je govorila u Sarajevu da su dosadašnji napori političara u smislu pomirenja delovali “apstraktno”. “Ja nikako, uz najbolju volju, ne mogu da zamislim ovoga Josipovića ili Tadića kako pucaju u ljude, i ubijaju i muče, a onda se ispričavaju u ime države i naroda i slično. A onaj ko je ubojica, mučitelj i tako dalje, neće naći svoju žrtvu ili žrtve i ispričati se”, rekla je, i dodala da je neophodno videti šta mladi ljudi misle o pomirenju i kako se njima obratiti i animirati ih za ovaj proces.

Vincent Degert, ambasador Delegacije Evropske komisije u Srbiji, je rekao da “naš trud treba da bude usmeren na saradnju političara”, i da je u tom smislu bilo važnih napora koji su poslali snažne i simbolične poruke, kao na primer susret Josipovića i Tadića u Vukovaru.

Profesorka Vesna Rakić-Vodinelić je bila suprotnog mišljenja, i rekla je da je pomirenje dva predsednika “bilo njihova personalna stvar u koju ni na koji način nisu bile uvučene ni jedne druge institucije niti Republike Hrvatske, niti Republike Srbije”, i da je reč o estradnoj politici koja nije ostavila značajan trag. I brojni drugi učesnici su takođe izrazili skepsu u pogledu toga da od političara treba očekivati da će biti nosioci procesa pomirenja. “21. vijek više očigledno nije vrijeme neke geste Vili Branta i njega nema ni na horizontu kad su u pitanju naši političari”, rekao je Mustafić i dodao da je “u obrazovanju i u radu sa mladima ključ svega, da je to vjerovatno ciljna grupa ako hoćete, neko kome se mi moramo obraćati”.

Važnost obrazovanja i buđenja akademske zajednice

Na obe debate došlo se do zaključka da je veliki deo akademske zajednice po pitanju pomirenja vrlo pasivan. Saša Madacki, direktor Centra za ljudska prava je u Sarajevu rekao da je problem akademske zajednice što ona “kao totalitet ne postoji”, da je reč o “izoliranim grupicama ne više po etničkom ključu, nego izoliranim u svoje habitate u smislu pravničke zajednice, istoričarske zajednice” itd, među kojima nema nikakve razmene i dijaloga. “Mi ne znamo kako ko predaje, koji je to sadržaj koji mi prenosimo tim generacijama. To je primjer aparthejda u školama”, rekao je Medacki, i naglasio da je samoj akademskoj zajednici potrebno otvaranje i kritičko preispitivanje, da bi se uopšte moglo krenuti sa preispitivanjem sadržaja koji se prenosi mladim ljudima.

Nataša Kandić je rekla da su mogućnosti nevladinih organizacija ograničene u procesu pomirenja, i da je poimenični popis žrtava najveći doprinos koji one mogu da daju ovom procesu. Promena udžbenika mora da dođe kao inicijativa od samih institucija, inače neće imati nikakvog efekta. “Akademske zajednice one mogu više od toga, i njihova obaveza je da utvrde naučne činjenice. Problem je u tome što na ovim prostorima nikada nije bilo naučnih činjenica i uvek je bilo političkih činjenica. Ako mi [nevladine organizacije] utvrdimo forenzičke činjenice, onda ima šanse i za naučne činjenice koje su po redu, znači, iznad sudskih činjenica. Forenzičke činjenice smanjuju prostor za laži, manipulacije i falsifikate i to je minimum, istovremeno i maksimum od koga možemo da pođemo i koji nas onda može voditi ka nekom poverenju. E, ja tu vidim ulogu akademske zajednice. Akademska zajednica može da dâ mnogo preciznije odgovore od civilnog društva”, rekla je Kandić.

Tanja Šljivar je rekla da je “ključni problem u porodici, u medijima i u školskom sistemu. Ta tri mehanizma tako jako i nekako solidarno funkcionišu u svakom entitetu u BiH i u cijeloj regiji, da nikakvo pomirenje neće doći u obzir ako se ne pođe od ta tri osnovna nivoa”.

Kandić je u Beogradu zaključila: “Mi, nevladine organizacije, kao ni umetničke zajednice, ne možemo biti nosioci čina javnog priznanja žrtava. Mi to ne možemo, jer ne možemo zameniti državne institucije u priznavanju žrtava. Javna svedočenja žrtava imaju smisla, imaju tu snagu samo ako ih državne institucije organizuju. Toga moramo da budemo svesni, moramo takođe da budemo svesni da možemo da učinimo to da podstaknemo, da podstičemo stalno da i drugi postanu promoteri.”

Značaj sudske pravde

Na debati u Beogradu je pored umetnika, naučnika i profesora učestvovalo i nekoliko ambasadora. Govorili su o značaju sudske pravde, ali i o tome da realnost govori kako ona nije dovoljna za proces pomirenja, jer je, kako je rekao ambasador Švajcarske Jean Daniel Ruch, “pravo na pravdu […] samo jedan aspekt kada se govori o potrebama žrtava”. Ambasador Vincent Degert je naglasio da je vladavina zakona za Evropsku Uniju “vrednost o kojoj se ne pregovara, i mi se oslanjamo na nju, i uprkos iznenađujućim presudama koje smo čuli od Međunarodnog suda”. On je rekao da je sledeći korak ulaganje u škole i obrazovne programe, na čemu se već radi.

Profesor prava Zoran Pajić je i u Sarajevu i u Beogradu govorio o raskoraku koji evidentno postoji između sudskih presuda i očekivanja žrtava, ali je naglasio da pravda i satisfakcija za žrtve (pre svega kroz pristup pravima na reparacije) otvaraju put ka pomirenju. Profesor Milan Podunavac se složio sa profesorom Pajićem da je region opterećen negativnim nasleđem i odsustvom kritičke refleksije, i dodao da je u Srbiji reč o još kompleksnijem problemu. Srpsko društvo je po njemu dodatno opterećeno i činjenicom da je postdiktatorsko društvo, i poraženo društvo. “Poražena društva imaju ogroman problem kako da oblikuju neku vrstu temeljnoga političkoga konsenzusa unutar koga nema političke borbe, političkih utakmica, unutar koga se oblikuje saglasnost o temeljnim vrednostima toga društva”, rekao je Podunavac, obrazlažući ključne prepreke napretku procesa pomirenja sa susedima.

Više učesnika oba skupa je zaključilo da postoji veoma malo poverenje i u udruženja žrtava. Pajić i Kandić su naglasili da političari zloupotrebljavaju udruženja, i da ona stoga ne mogu biti nosioci procesa pomirenja. Tanja Šljivar je navela “poražavajući” primer da je “predsjednica Udruženja ‘Majke Srebrenice’ čestitala Hrvatskoj na oslobađajućim presudama generalima Gotovini i Markaču. Neko ko je simbol civilne žrtve da ne prihvata druge civilne žrtve – i onda mislim da je dolazak do tog pomirenja zaista, zaista užasno, užasno daleko”.

Jelena Grujić

Debata o pomirenju Sarajevo 7.12.2012- transkript (PDF)

Debata o pomirenju Beograd 13.12.2012.-transkript (PDF)

 

 

This website was created and maintained with the financial support of the European Union. Its contents are the sole responsibility of the RECOM Reconciliation Network and do not necessarily reflect the views of the European Union.