REKOM mreža pomirenja

crowar

08.06.2015.

Hrvatski branitelj za REKOM: Pomirenje koče intersi politike i korumpirane elite

branitelji, Hrvatska, Pomirenje, RECOM

U danu kada Hrvatska vlada pregovara sa braniteljima Hrvatske, podsećamo na intervju koji je za !Glas Inicijative REKOM dao Zvonko Lucić, hrvatski branitelj.

 

Razgovarala Jelena Grujic Zindovic

 

„U biti, jedna ista ekipa od 1991. godine ima čvrstu kontrolu nad svim što se u vezi s veteranima u Hrvatskoj dešava, to je zatvoren krug u koji se ne ulazi i tu se više-manje ništa ne mijenja, tako da ja više niti što radim, niti sam član neke udruge, bez veze mi je bilo plaćati članarinu negde gdje ne možeš ništa suvislo reći“ – kaže Zvonko Lucić, koji je proveo više od godinu dana na ratištu u okolini Mostara gdje se brinuo za grupu ljudi koji su bili u njegovoj nadležnosti.

On kaže da su mu ljudi iz radnog logora, u čijem je čuvanju učestvovao, na rastanku poklonili muštiklu, u znak zahvalnosti zbog korektnog odnosa, koju on i dalje čuva.

Zvonko ističe i kako se nakon rata angažovao u Hvidri (Udruga hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata) na organizovanju obuke veterana za informatičku pismenost, ali kako to nije zaživelo, jer su ljudi koji su im dodeljivali sredstva, u jednom trenutku to prestali činiti.

Sada, kako kaže, povremeno učestvuje u događajima koje organizuje Centar za nenasilnu akciju, u projektima regionalnih susreta veterana.

„Bilo je u početku začuđujuće da ljudi koji su bili u uniformama na suprotnim stranama uopće mogu pričati, i bilo je jako teško, ali sada je to sasvim normalno i sasvim jednostavno. Ja sada imam prijatelje u svim zemljama, i svugdje imam koga nazvati„ – kaže on.

Koje su teme bile tabu za veterane u prvim susretima nakon rata?

Ljudi su zazirali reći uopće gdje su bili i na koji način su bili angažirani u ratno vrijeme. Međutim, vremenska distanca i zrelost učinili su da ljudi sada sasvim drugačije gledaju na to vrijeme. Svima nam je pomoglo što smo to kritički izvrtjeli. Ne možeš stalno imati samo svoj čvrsti stav i držati se toga, nekakav kompromis moraš napraviti. To naučiš i prihvatiš. Mislim da se sada već dosta izgradilo povjerenje između ekipa veterana u regiji, što je prije bilo nezamislivo.

Šta je bilo motiv veteranima da nastave sa susretima, iako su se u početku suočili sa nepoverenjem?

Sjećam se kako je u početku bilo nezamislivo i da humanitarci sjednu sa ljudima koji su bili u uniformi u ratu, i razgovaraju. Mnogi su bili protiv tih razgovora. A onda se ispostavilo kako se ima što napraviti od toga i da i veterani imaju mnogo potencijala. Pomogla je u početku znatiželja, a onda se pokazalo kako, kad su sve strane iznijele svoje, i kad se isključe razlike na kojima inzistiraju politika i mediji, da je to sve u biti isto, i jedna i druga i treća i četvrta strana. Više neprijateljstava vidim ovdje između ovih naših hajdukovaca i dinamovaca, nego između nas veterana iz različitih zemalja. To su sve ljudi koji su jako teško prošli. Mnogi među njima nemaju ruku ili nogu. I sada, nakon svega, mislim da kritički gledaju na proteklo razdoblje, što je u biti i cilj – suočiti sa svim tim, da li je tako moralo da bude i kako sada dalje s tim. Zajedničko svima je da nose neku vrstu razočarenja u to čega su bili dio, šta se dogodilo i kako se dogodilo. Sve su to dobrano platili osobnim tegobama i svime sa čim se sad nose.

Za veterane u Hrvatskoj se često čuje da su u najboljem položaju od svih u regionu. Opet, u toj zemlji je najveća stopa njihovih samoubistava. Kako bi ste Vi ocenili tu realnost u vašoj zemlji?

Mi imamo skupinu od 70-80 tisuća ratnih vojnih invalida, i oni svi imaju primanja na osnovu tog statusa. A u principu znam kako je to bilo u ratu, i znam da je 1995. godine bilo, niti, 30 tisuća ljudi. To je turbo inflacija. A objektivno ima ljudi koji se još nisu niti prijavili niti su iskoristili svoja prava, pa će ta brojka još morati narasti. Jednostavno ima ljudi koji su kupili taj status, ili su im pomogli ljudi koji imaju moć. Možda izvana izgleda kako se veterani u Hrvatskoj ne žele mijenjati, i da im je dobro, ali to je samo privid. U biti je sve udruge osnovala politika, i ona ih i kontrolira. U dva mandata sam bio u Hvidri, i nikada za to vreme nije bilo niti naznake kako će doći nekakva inspekcija i proveriti kako je potrošen novac koji je dobijen iz proračuna. Nisu to nikad bila neka ogromna sredstva, ali ih niko nije ni kontrolirao. Takve udruge, isto kao ni crkva, ne moraju brinuti kako će prikazati na koji način troše sredstva koja dobijaju.

Ako politika kontroliše udruge, onda sigurno kontroliše i kakav će stav veterana biti prema regionu, i prema procesu pomirenja?

Naravno, jer njima to ne ide u prilog. Oni koji su pravili ograde sada ne žele to mijenjati, niti im se sviđaju oni koji žele rušiti te ograde. Politika postavi ultimatum – ili hoćeš s nama, ili ćeš sam, a zna se da ako će probati sam, bilo tko biti blokiran. U biti, ima puno ljudi koji su pojedinačno za tu priču, ali kad to treba javno podržati njihova udruga, to je jako teško.

Šta je za Vas lično bio gest ili događaj koji je doprineo pomirenju u regionu?

Kada je hrvatski predsjednik Ivo Josipović otišao u Bosnu i Hrecegovinu i ispričao se, to je recimo meni bilo jako lijepo. Ne možeš provesti život u nekakvom rovu koji si u jednom trenutku iskopao. Međutim, pokazalo se kakvi su otpori bili tome gestu, i koliko je poslije on morao objašnjavati zašto je to napravio, zašto je bio u Ahmićima, i kako naravno nismo mi krivi, i tako dalje. Jako mnogo ljudi živi od toga i narod nije osviješten kako je to tako, i to ne razumije. Upoznao sam čovjeka, inženjera, koji mi je rekao – ja sam po zanimanju Srbin. Rekao je to iz svoje frustracije, jer je 90-ih istjeran iz tvornice „Končar“ zbog svoje nacionalnosti. Politika ostaje betonirana na istim pozicijama, a određena grupa ljudi ostaju po profesiji pripadnici svoje etničke grupe. Isto kao što među ratnim invalidima ima onih koji su i po nekoliko puta dobijali stanove raznim muljažama, i neće iz toga izaći jer su preko toga najviše stekli u životu.

Puno je i veterana koji su mladi dobili taj status i koji nisu nikada ništa drugo radili. Kako raditi sa njima na izgradnji pomirenja?

Statitika pokazuje kako je jako malo ljudi među njima iz gradova, ili nisu bili domicilno iz urbanih sredina, već su se naknadno tu naselili. U biti oni su poslije svega nagrađeni stanovima po gradovima, i mirovinama. Politika ga je odredila šta će on biti, i on više ne misli o sebi, niti misli o ovom društvu koje neće moći dovijeka to sve plaćati. Već su nam dva puta po deset posto skidali mirovine. Dve tisuće i neke godine je trebalo milijardu i osamsto hiljada kuna mjesečno, a sada je to već preko tri, tri i pol milijarde kuna. To naprosto proračun neće moći izdržati. A posljedica je i to da su od mladih, zdravih ljudi napravili invalide i kad nisu to bili. Kad su me s 35 godina poslali da predam dokumente i rekli mi da samo stavim potpis, pitao sam što ću sa toliko godina u mirovinu? I nisam htio potpisat. Nakon šest mjeseci doznam kako imam prava ići na školovanje i kako ne moram plaćati. Tako sam završio višu poslovnu informatiku. Poslao sam četiri molbe za posao, nigdje nisam nikakav odgovor dobio. I onda me opet ista žena, kojoj sam odbio potpisati prvi put dokumente za mirovinu, pitala – a što čekate, što ne potpišete rješenje? I tako sam eto i ja otišao u mirovinu. Sad kalemim stare sorte jabuka i krušaka u blizini Topuskog, tu su mi termalne vode koje kažu da su odlične i u biti mi se sve više to sviđa.

Šta je to što veterani mogu još da urade, uprskos svim problemima o kojima govorite?

Mislim kako mi u biti nismo aktivno društvo, i kako svi čekaju da neko drugi nešto odradi. U tome je najveći problem i političke i ove naše veteranske priče. To je jednostavno pitanje toga kako nešto što je pasivno pretvoriti u nešto što je aktivno, u nešto što samo stvara svoju budućnost. Ja sada doista ne znam kako to napraviti.

Podržavate li osnivanje REKOM-a?

Na početku sam nekoliko puta sudjelovao u razgovorima o tome. Generalno, moj stav je tada bio kako ako pravosuđe radi svoj posao, čemu onda takvi projekti. Naravno, u međuvremenu me život demantirao, i vidio sam kako za REKOM ima puno razloga. Pokazalo se kako se stvari pokušavaju ili prešutjeti, ili ne rješavati. Tako da sad upravo suprotno mislim, da ima mnogo razloga za osnivanje REKOM-a, jer ni jedno od naših društava nije u stanju nešto samo napraviti.

 

Intervju objavljen u !Glasu Inicijative REKOM 18/2014. Broj je posvećen temi – ratni veterani i pomirenje u regionu bivše Jugoslavije.