REKOM mreža pomirenja

Francis-Religious-Sarajevo

10.06.2015.

Šta je papa Franjo rekao religijskim liderima i zajednicama u Sarajevu?

BiH, papa Franjo, Pomirenje, Reconciliation, Sarajevo

Tijekom ekumenskog i međureligijskog susreta u Franjevačkom međunarodnom studentskom centru u Sarajevu, 6. lipnja 2015., na kojem su sudjelovali: nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, resu-l-ulema Husein ef. Kavazović, episkop zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije i predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci, Sveti Otac papa Franjo odustao je od pripremljenog govora i okupljenima se obratio slijedećim rečima:

(dostupno samo na engleskom jeziku)

I had prepared an address for you, but after having heard the testimonies of this priest, this Religious Brother and Religious Sister, I feel the need to offer some spontaneous reflections.

They have recounted the story of their life, telling us their experiences, telling us many both horrible and beautiful things. I will give the address I had prepared, which has its own appeal, to the Cardinal Archbishop.

The witnesses accounts speak for themselves. And this is the memory of your people! A people that forgets the past has no future. This is the memory of your fathers and mothers in the faith: only three people have spoken, but behind them there are many, many others who suffered the same things.

Dear sisters, dear brothers, you do not have the right to forget your own history. Not for the purpose of revenge, but rather to make peace. Not to look [at these testimonies] as something odd, but through them to love as they have loved. In your blood, in your vocation, there is the vocation and the blood of these three martyrs. And it is the blood and the vocation of many Religious women and men, many priests, many seminarians. The author of the Letter to the Hebrews writes, I beg you, do not forget your elders, these who have handed on the faith to you. “These” (pointing to the ones who testified) have handed on to you a witness as to how to live the faith. The same author tells us, “Do not forget Jesus Christ”, the first Martyr. And these have walked in the footsteps of the Jesus.

Keeping memory alive so as to make peace. Some words struck my heart. One of them, repeated, “Forgiveness”. A man, a woman who is consecrated to the Lord’s service who does not know how to forgive, is not helpful. To forgive a friend who swore at you, or someone with whom you have argued, or a sister who is jealous of you, this is not all that difficult. But to forgive the one who slaps you in the face, who tortures you, who abuses you, who threatens to shoot you… this is difficult. And these three have done it, and they teach others to do it.

Another thing that struck me in their talks was mention of the one hundred and twenty days spent in the concentration camp. How many times the spirit of the world makes us forget our ancestors, the sufferings of our forebears! Those days are counted, not in days, but by the minute, because every minute, every hour is torture. To live together like this, dirty, with no food or water, in the heat and cold – and for a long time! And we, who complain when we have a toothache, or who want to have a television in our comfortable rooms, or who whisper behind the back of our Superior when the meals are not so good… Do not forget, I beg of you, the witness of your ancestors. Think of how much these persons have suffered; think of the six litres of blood that this priest had to receive – he, the first one who spoke – in order to survive. Conform your lives worthily to the Cross of Christ.

Worldly sisters, priests, bishops, and seminarians are a caricature, and are of no use to the Church. They do not remember the martyrs. They have lost the memory of Jesus Christ crucified, our only glory.

Another thing that comes to mind is the story of the soldier who gave a pear to the Sister; and that Muslim woman who now lives in America, who brought something to eat… We are all brothers and sisters. Even the cruel man has thought… well, I don’t know what he thought, but he felt the Holy Spirit in his heart and perhaps he thought of his mother and said, “Have this pear and say nothing to anyone”. And the Muslim woman who reached out beyond her own religious tradition: she loved. She believed in God and she did good.

Look for the good of everyone. Each person has potential, the seed of goodness. We are all children of God.

You are blessed who have such witnesses so close to you: Do not forget them, please. Your life will grow with this memory. I think of that priest, whose father died when he was a child, and later his mother, and then his sister, leaving him alone… But he was the fruit of a love, a marital love. Think of that Sister-martyr: she too was the daughter in a family. And remember the Franciscan, the one with two sisters who are Franciscan Religious; and I think also of what the Cardinal just said: what is happening in the garden of life, namely, the family? An awful thing is happening: the family is not producing fruit. Pray for families, so that they may have many children and that there may also be many vocations.

Finally, I wish to say to you that this has been a story of cruelty. Even today, in this world war we see many, many, many acts of cruelty. Do always the opposite of cruelty: have an attitude of tenderness, of brotherhood, of forgiveness. And carry the Cross of Jesus Christ. The Church, holy Mother Church, wants it this way: small, tiny martyrdoms, before these small martyrs, these small witnesses to the Cross of Jesus.

May the Lord bless you. And please, pray for me. Thank you.

 

Prenosimo i pripremljeni papin govor:

“Gospodine Kardinale,
Poštovani predstavnici vjerskih zajednica,
Dragi prijatelji,

drago mi je što mogu sudjelovati na ovome susretu, koji ujedinjuje predstavnike vjerskih zajednica prisutnih u Bosni i Hercegovini. Srdačno pozdravljam svakoga od vas, kao i vaše zajednice, zahvaljujući posebno na lijepim pozdravima i mislima koje ste izrekli.

Današnji je susret znak zajedničke želje za bratskim zajedništvom i mirom. On očituje svjedočanstvo prijateljstva koje gradite već godinama i živite ga u svakodnevnom suživotu i suradnji. Vaša prisutnost ovdje već je jedna “poruka” dijaloga kojega svi tražimo i kojega se trudimo izgrađivati.

Htio bih se posebno prisjetiti 1997. godine kada je, kao plod ove želje za susretom i pomirenjem, osnovano lokalno Vijeće za međureligijski dijalog koje okuplja muslimane, židove i kršćane. Veselim se zbog uloge koju Vijeće vrši u promicanju različitih vidova dijaloga, prije svega koordinacijom zajedničkih inicijativa i susreta s državnim vlastima. Vaš je rad na ovim prostorima veoma dragocjen, a osobito u Sarajevu, raskrižju naroda i kultura, gdje je različitost, s jedne strane, veliko bogatstvo koje je omogućilo društveni, kulturni i duhovni razvoj ove zemlje, a s druge je pak strane bila motivom žalosnih podjela i krvavih ratova.

Osnivanje Vijeća za Međureligijski dijalog nije bio tek puki slučaj baš kao i druge hvalevrijedne inicijative na ekumenskom i međureligijskom polju. Sve su se one pokrenule po završetku rata, kao odgovor na nužnost pomirenja i kao potreba za obnavljanjem ratom razorenoga društva. Međureligijski je dijalog, zapravo, ovdje kao i u svakome dijelu svijeta, neophodan uvjet za mir te je kao takav obveza svih vjernika (usp.Apostolska pobudnica Radost evanđelja, 250).

Međureligijski je dijalog, osim razmatranja o velikim temama vjere, prije svega razgovor o «ljudskome životu» (cit. dj). U njemu se dijeli životna svakodnevica u svoj svojoj konkretnosti, s radostima i žalostima, naporima i nadama; njime se preuzimaju zajedničke odgovornosti; njime se ostvaruje bolja budućnost za sve. Njime se uči kako zajedno živjeti, upoznati se i prihvatiti se u svojim različitostima, slobodno, prema onomu što svatko od nas jest. U dijalogu se prepoznaje i razvija određeno duhovno zajedništvo koje ujedinjuje i pomaže promicati moralne vrijednosti, pravdu, slobodu i mir. Dijalog je, napokon, škola čovječnosti i čimbenik jedinstva koji pomaže graditi društvo utemeljeno na toleranciji i uzajamnom poštovanju.

Zbog toga se međureligijski dijalog ne može ograničiti samo na pojedince, na predstavnike -odgovorne vjerskih zajednica, nego bi se trebao proširiti koliko je više moguće na sve vjernike, uključujući različita područja građanskoga društva. U tom smislu posebnu pažnju zaslužuju mladi koji su pozvani graditi budućnost ove zemlje. Konačno, uvijek je korisno podsjetiti kako dijalog, da bi bio učinkovit i autentičan, pretpostavlja izgrađeni identitet: bez oblikovanog identiteta, dijalog je beskoristan i štetan. Ovo govorim misleći na mlade, ali to važi za sve.

Zaista cijenim sve ono što ste do sada učinili i potičem vas u vašemu nastojanju oko izgradnje mira, čiji ste prvi čuvari ovdje u Bosni i Hercegovini kao vjerski vođe, upravo vi. Jamčim vam da će Katolička Crkva nastaviti pružati svoju punu potporu i osigurati biti potpuno na raspolaganju.

Svi smo svjesni da je pred nama za prijeći još dugi put. No, ne dopustimo se obeshrabriti zbog poteškoća i nastavimo ustrajno koračati putem oprosta i pomirenja. Dok stvaramo pravedno sjećanje na prošlost, koja nas može poučiti, izbjegavajmo samosažalijevanja i uzajamna optuživanja te se prepustimo da nas Bog očisti, onaj koji nam daruje sadašnjost i budućnost: On je naša budućnost, On je krajnji izvor mira.

Ovaj grad, koji je u nedavnoj prošlosti, nažalost, postao simbol rata i razaranja, danas, sa svojom raznolikošću naroda, kultura i vjera, može iznova postati znak jedinstva, mjesto u kojemu različitost ne bi predstavljala prijetnju, nego bogatstvo i priliku za zajedničkim rastom. U svijetu koji je nažalost još uvijek razdiran sukobima, ova zemlja može postati porukom: potvrditi kako je moguće živjeti jedan pored drugoga, u različitosti, ali u zajedničkom čovjekoljublju, gradeći zajedno budućnost u bratstvu i miru.

Zahvalan sam svima vama na vašoj prisutnosti i za molitve koje dobrotom prikazujete za moju službu. S moje strane, jamčim vam da ću također moliti za vas. Neka nas sve Gospodin blagoslovi.”

Papa Franjo održao je susret i sa sveštenicima, redovnicima i redovnicama i mladima iz sjemeništa u Sarajevskoj katedrali, i tom prilikom takođe govorio o održivom miru i značaju procesa pomirenja. Evo govora:

“Draga braćo i sestre,

sve vas srdačno pozdravljam, a osobito vašu bolesnu i stariju subraću i sestre koji ne mogu biti ovdje, ali su u duhu s nama. Zahvaljujem kardinalu Puljiću na njegovim riječima, kao i sestri Ljubici, don Zvonimiru i fra Jozi. Hvala svima za službu koju vršite za Evanđelje i Crkvu. Došao sam u vašu zemlju kao hodočasnik mira i dijaloga, kako bih učvrstio i ohrabrio braću u vjeri, a osobito vas, pozvane raditi “na puno radno vrijeme” u vinogradu Gospodnjem. On nam govori: “Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Ovo je sigurnost koja nam ulijeva nadu i utjehu, osobito u teškim trenucima naše službe. Mislim ovdje na sve prošle i sadašnje patnje i kušnje vaših kršćanskih zajednica. Iako živite u teškim okolnostima, niste se predali. Oduprli ste se, trudeći se s neumornim duhom služenja suočiti s osobnim, društvenim i pastoralnim poteškoćama. Gospodin neka vas nagradi!

Pretpostavljam da se ponekad, zbog situacije Crkve u vašoj zemlji koja je u brojčanoj manjini, ili pak zbog neuspjeha u službi, osjećate kao i nekoć Isusovi učenici kada nisu ništa ulovili, iako su ribarili cijelu noć (usp. Lk 5,5). No, ukoliko se pouzdamo u Gospodina, upravo u tim trenucima možemo iskusiti snagu njegove Riječi i njegovoga Duha koji obnavlja u nama povjerenje i nadu. Plodnost naše službe ovisi iznad svega o našoj vjeri; o vjeri u Kristovu ljubav od koje nas ništa ne može odijeliti, kako veli apostol Pavao (usp. Rim 8,35-39) koji je dobro shvaćao kušnje! Također, i bratsko zajedništvo nas podržava i sokoli; bratstvo među svećenicima, redovnicima, posvećenim laicima, bogoslovima i sjemeništarcima; bratstvo među svima nama, koje je Gospodin pozvao da, ostavivši sve, njega slijedimo, ono nam daje radost i utjehu te čini naš rad djelotvornijim. Mi smo svjedoci ovog bratskog zajedništva!

«Pazite na sebe i na sve stado» (Dj 20,28). Ovaj poticaj svetoga Pavla – iz Djela apostolskih – podsjeća nas da, ako želimo pomoći drugima da postanu sveti, ne smijemo zanemariti sami sebe, to jest, naše posvećivanje. I obrnuto, predanost vjernom Božjem narodu, utkanost u njegov život te iznad svega blizina siromašnima i malenima, omogućava nam da napredujemo sve više u suobličavanju s Kristom. Briga za vlastiti pastoralni rast i pastoralna ljubav prema ljudima uvijek idu zajedno i uzajamno se obogaćuju, te se nikada ne mogu odvojiti.

Što bi značilo za jednog svećenika i za jednu Bogu posvećenu osobu, danas, u Bosni i Hercegovini, služiti Kristovom stadu? Držim da bi prije svega značilo ostvarivati pastoral nade, pazeći na ovce koje su u stadu, ali znati i izići iz njega u potragu za onima koji traže Radosnu Vijest, a ne znaju je sami naći ili ponovno otkriti put koji vodi k Isusu; susretati ljude ondje gdje žive, pa čak i onaj dio stada koji živi izvan njegovih granica, daleko, prihvaćati one koji možda još ne poznaju Krista Isusa; brinuti o odgoju katolika u vjeri i kršćanskome životu; ohrabrivati vjernike laike da budu promicatelji evangelizacijske misije Crkve. Stoga vas potičem da podupirete katoličke zajednice u njihovom rastu da budu otvorene i usmjerene “prema van”, sposobne za susret te odvažne u evanđeoskom svjedočenju.

Svećenik, redovnik, pozvan je živjeti i bojazni i nade svojega naroda; pozvan je djelovati u stvarnim prilikama svoga vremena, često obilježenima napetostima, neslogama, nepovjerenjem, neizvjesnošću i siromaštvom. U najtežim trenucima molimo Gospodina da nam dade srce koje se znade ganuti, da nam dade sposobnost suosjećanja. Ne postoji bolje svjedočanstvo od onoga da budemo blizu onima koji su u duhovnoj ili materijalnoj potrebi. To je zadatak nas biskupa, svećenika i redovnika da ljudima očitujemo Božju blizinu, da im pružimo Njegovu ruku koja snaži i ozdravlja. Naša je briga sjediniti se s bolima i suzama našega naroda; ne umarati se u otvaranju srca i pružanju ruke svima koji nas trebaju, osobito onima koji, možda zbog srama, od nas ništa ne traže, a toliko im je potrebno. Ovdje osobito želim izraziti moje poštovanje sestrama redovnicama za sve ono što velikodušno čine, a ponajviše za njihovu vjernu i brižnu prisutnost.

Dragi svećenici, redovnici i redovnice, potičem vas da s radošću nastavljate s vašim pastoralnim služenjem, čija je plodnost zajamčena vjerom i milošću, ali i svjedočanstvom skromnoga života, odvojenog od svjetovnih interesa. Molim vas, ne padajte u napast da postanete jedna vrsta elite, zatvorene u samu sebe. Velikodušno i jasno svećeničko i redovničko svjedočanstvo primjer je i poticaj bogoslovima i sjemeništarcima te onima koje Gospodin poziva da mu služe. Dok stojite uz bok mladima te ih pozivate da podijelite s njima iskustva vaše molitve i služenja, pomažete im otkriti Kristovu ljubav koja ih poziva da se odazovu Gospodinovu pozivu. Neka vjernici laici vide u vama onu vjernu i nesebičnu ljubav koju je Krist ostavio kao oporuku svojim učenicima.

Uputio bih posebnu riječ i vama, dragi bogoslovi i sjemeništarci. Među tolikim lijepim svjedočanstvima osoba posvećenoga života u vašoj zemlji, prisjetimo se sluge Božjega Petra Barbarića. On ujedinjuje rodnu Hercegovinu i Bosnu u kojoj se posvetio, kao i čitav kler, bilo biskupijski, bilo redovnički. Neka ovaj mladi svećenički pripravnik krjeposnoga života bude svima velikim primjerom.

Djevica Marija je uvijek pored nas kao brižna majka. Ona je prva učenica Gospodinova i primjer života posvećenoga Njemu i braći. Kada se nalazimo u poteškoćama ili doživimo stanja u kojima osjećamo svu našu nemoć, obratimo se njoj sinovskom odanošću. Ona nam neprestano poručuje – kao na svadbi u Kani – : “Što god vam rekne, učinite” (Iv 2,5). Ona nas uči da slušamo Isusa i slijedimo njegovu Riječ, ali s vjerom! To je njezina tajna, koju nam želi prenijeti kao majka: vjera, ona izvorna, prava vjera, kojoj je dovoljna samo jedna trunka da i planine premjesti!

Ovim vjernim zagovorom možemo s radošću  služiti Gospodinu i biti svagdje sijači nade. Obećavam vam moj spomen u molitvi te od srca blagoslivljam sve vas i vaše zajednice. Molim vas, ne zaboravite moliti za mene. ”

Oba susreta održana su 06. juna 2015.