REKOM mreža pomirenja

istraživanje
Logor Manjača. Foto: Flickr/MKSJ.

26.02.2021.

Novo istraživanje dokumentovalo 600 lokacija za zatočenje u ratu u BiH

Benjamin Sabljica, CDTP, Mesta zatočenja u BiH, Mirna Alibegović, Nataša Kandić, TPOS, Zlatica Gruhonjić

Novo istraživanje je dokumentovalo više od 600 logora, zatvora ili drugih objekata za zatočenje koji su funkcionisali tokom rata u Bosni i Hercegovini (1992-95. godine), mnogo više nego što je dokumentovano sudskim presudama.

 

Dve bosanskohercegovačke nevladine organizacije predstavile su danas svoje istraživanje koje dokumentuje preko 600 lokacija na kojima su tokom rata u BiH ljudi bili zatočeni – više nego što je prethodno utvrđeno.

Istraživači nevladinih organizacija, Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje i Centar za demokratiju i tranzicionu pravdu, vršili su terenska istraživanja, te uzeli izjave preživelih i bivših logoraša, kako bi identifikovali mesta zatočenja i utvrdili ko je u njima bio zatočen i u kakvim uslovima.

Predstavljajući rezultate istraživanja na održanoj onlajn konferenciji, Nataša Kandić, koordinatorka REKOM-a, mreže nevladinih organizacija koje žele da uspostave Komisiju za istinu i pomirenje za bivšu Jugoslaviju, istakla je da je tokom sukoba 1990-ih možda postojalo još nekoliko stotina centara za zatočenje koji su bili u funkciji.

„Više od 50 izvora koje smo mi konsultovali uglavnom se slažu da je oko 1,500 logora, zatvora ili drugih zatočeničkih objekata bilo za vreme rata u Bosni i Hercegovini“, rekla je Kandić.

Dodala je da su oko 300 do 350 ovih lokacija spomenute u predmetima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu.

Predstavnici nevladinih organizacija objasnili su okolnosti pod kojima su logori formirani u nekoliko oblasti u BiH i čije su snage bile odgovorne za njih.

Mirna Alibegović je izjavila da su zatočenja u Brčkom započela 3. maja 1992. godine, nakon napada snaga bosanskih Srba. Najveći zatočenički centar bio je logor Luka, u kojem su bili zatvoreni Bošnjaci i Hrvati. Tokom postojanja ovog logora, od 7. maja do 9. jula 1992. godine, u njemu je, u različitim vremenskim intervalima, bilo zatočeno oko 3.000 civila.

Alibegović je istakla da su zatočenički logori za Srbe uspostavljeni nakon 14. septembra 1992. godine, kada su snage Armije BiH (ABiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) napale 19 sela oko Brčkog naseljenih srpskim stanovništvom.

„Presudama bosanskohercegovačkih sudova utvrđeno je postojanje 11 takvih objekata, dok je istraživanjem koje smo sproveli utvđeno postojanje još dodatnih 13“, rekla je ona.

Benjamin Sabljica je naglasio da je na području Mostara, prema presudama MKSJ-a i domaćih sudova, bilo 15 logora – osam pod kontrolom HVO-a, pet pod kontrolom ABiH i dva pod kontrolom Jugoslovenske narodne armije (JNA).

Ali istraživanje nevladinih organizacija sugeriše da je realan broj bio veći.

„Istraživanje koje smo mi obavili dovelo je do zaključka o postojanju još 9 objekata“, naveo je Sabljica.

Najveći je bio Heliodrom, deo bivšeg objekta JNA, uspostavljen 3. septembra 1992. godine, uglavnom za zatočenje Bošnjaka, a kasnije i pripadnika HVO-a i srpskih civila.

„Najveći zabilježen broj zatočenika u ovom obejktu bio je 6,000“, naglasio je on.

U opštini Konjic, prema rečima Zlatice Gruhonjić, zatočenički objekti su počeli da se uspostavljaju u aprilu i maju 1992. godine, kada su hrvatske i snage ABiH zajednički razoružale stanovnike sela oko Konjica, uglavnom naseljena Srbima. Međutim, situacija se promenila kako su se odnosi između hrvatskih, srpskih i snaga ABiH na tom području promenili.

Sudske presude utvrdile su da su na području Konjica postojala tri logora u kojima su bili zatočeni Srbi i jedan u kojem su bili zatočeni pripadnici HVO-a, ali istraživanje nevladinih organizacija utvrdilo je postojanje većeg broja zatočeničkih objekata.

„Istraživanja našeg tima su do sada pokazala… da je što se tiče zatočeničkih objekata za Srbe postojalo još 6 objekata, 19 zatočeničkih objekata za Hrvate i 6 objekata u kojima su bili zatočeni Muslimani“, rekla je Gruhonjić.

Uslovi u velikoj većini zatočeničkih objekata su bili nehumani. Zatvorenici su držani u skučenim prostorima, nisu dobijali dovoljno vode i hrane i bili su fizički zlostavljani. Mnogi od njih su korišćeni kao živi štit na linijama fronta ili za prisilni rad.

 

Milica Stojanović

 


Ovaj tekst je preuzet sa portala balkaninsight.com.

This website was created and maintained with the financial support of the European Union. Its contents are the sole responsibility of the RECOM Reconciliation Network and do not necessarily reflect the views of the European Union.