REKOM mreža pomirenja

Spomen ploča izbeglicama stradalim tokom Oluje 1995. (Foto: YIHR.hr)
Oluja_Ploca_Isprika-izbjeglicama_2010

07.08.2020.

Prenosimo: Mario Mažić – Pogled iz Hrvatske 25 godina od operacije Oluja

Ana Dabić, Ana Galo, Andrej Plenković, Anja Šimpraga, Autorski tekst, Boris Milošević, Božica Ciboci, Hajdi Katinac, Igor Galo, Oluja 1995, Ranko Helebrant, Srđan Dvornik, Tomo Medved, Žarko Puhovski, Zdravko Bazdan, Žene u crnom, Zoran Milanović, Zoran Pusić

U jučerašnjem govoru premijera Plenkovića napokon sam prepoznao onu Hrvatsku za koju znam da se moj otac borio; slobodnu, mirnu, tolerantnu i demokratsku zemlju koja u ponosu nalazi prostora za sućut.

Prenosimo tekst Maria Mažića, suosnivača i do nedavno programskog direktora Inicijative mladih za ljudska prava iz Hrvatske

Mario Mažić, osnivač Inicijative mladih za ljudska prva u Hrvatskoj (Foto: FB/Mario Mažić)
Mario Mažić, osnivač Inicijative mladih za ljudska prva u Hrvatskoj (Foto: FB/Mario Mažić)

Na današnji dan prije 25 godina, omogućen nam je povratak u Petrinju iz koje smo divljački protjerani 1991. godine i u koju se nismo mogli vratiti ranije zbog postojanja zločinačke tzv. Republike Srpske Krajine. Ovakvu sudbinu dijelile su stotine tisuća Hrvata i drugih, uključujući Srba koji se u tzv. Krajini radikala Martića, Babića i ostalih nisu mogli prepoznati. Uništenje tzv. RSK bilo je zato preduvjet izgradnje mirne, demokratske i tolerantne Republike Hrvatske. I više, uništenje tzv. Krajine bilo je preduvjet mirnog suživota na ovom području. Svi koji su pridonijeli uništenju te zločinačke i nasilne paradržavne tvorevine, zaslužuju poštovanje i zahvalnost građana Republike Hrvatske.

Svako lice, međutim, ima naličje. I „Oluja“ ima svoje koje se ogleda u zločinima nepravedno i nepotrebno počinjenima nad hrvatskim građanima srpske narodnosti. Ali ne radi se ‘samo’ o ovim zločinima počinjenima u samoj „Oluji“, nego i o onima činjenima mjesecima i godinama kasnije, i o administrativnom onemogućavanju povratka naših sugrađana Srba u Hrvatsku. Radi se i o javnom diskursu koji nije dozvoljavao da se o njihovim stradanjima i njihovoj perspektivi čuje.

Stoga, preduvjet izgradnje mirne, demokratske, tolerantne Hrvatske i mirnog suživota nije bila samo „Oluja“. Preduvjet je i priznanje ovih nepravdi i zločina. Preduvjet je otvaranje prostora da se čuje perspektiva naših sugrađana Srba.

Moja obitelj dala je doprinos obama ovim preduvjetima. Otac mi je bio hrvatski vojnik od 1991. do poslije „Oluje“, uključivši se u vojsku s točno ovoliko godina koliko ja imam danas, a majka i baka strpljive i brižne skrbnice meni i sestri tijekom izbjeglištva koje su nam učinile to odvratno vrijeme ne samo podnošljivim, nego i takvim da smo imali, bez obzira na sve, divno djetinjstvo.

Sestra i ja smo 2008. osnovali Inicijativu mladih za ljudska prava u Hrvatskoj, a koja je prije 10 godina, na 15. godišnjicu „Oluje“, postavila komemorativnu ploču žrtvama zločina počinjenih u ovoj vojnoj operaciji, pozivajući na priznanje njihove nepotrebne patnje, i ne odustajući od toga do danas.

Tako je ovo prva godišnjica „Oluje“ kada imam osjećaj da mogu podignute glave reći da sam na ovo ponosan. A to je stoga što danas vidimo da je hrvatsko društvo i velik dio političkog vrha sazrio dovoljno da ima razumijevanja, tolerancije i kapaciteta sagledati stvar iz više perspektiva, priznati tešku nužnost „Oluje“, priznati zločine i nepravde počinjene u njoj i tako izgraditi društvo koje može demokratski, u miru i u svojoj raznolikosti koju sloboda podrazumijeva, voditi dijalog i pridonijeti pomirenju.

Želim stoga najiskrenije danas zahvaliti prvo svome ocu i njegovim suborcima koji su nam omogućili povratak u Petrinju, hrabro preuzimajući na sebe rizik koji je meni danas, srećom, nezamisliv.

Zatim želim, bez imalo cinizma, zahvaliti predsjedniku Vlade RH, g. Andreju Plenkoviću i potpredsjednicima Vlade g. Borisu Miloševiću i g. Tomi Medvedu.

U jučerašnjem govoru premijera Plenkovića napokon sam prepoznao onu Hrvatsku za koju znam da se moj otac borio; slobodnu, mirnu, tolerantnu i demokratsku zemlju koja u ponosu nalazi prostora za sućut. Prepoznao sam u govoru premijera Plenkovića onu Hrvatsku koju smo tražili postavljajući komemorativnu ploču žrtvama „Oluje“ u Kninu prije 10 godina.

Prije 10 godina, primio sam stotine prijetnji zbog poruke da „Oluja“ ima više perspektiva i da moderno demokratsko društvo treba moći svaku od njih prepoznati, da za svaku od njih u slobodnom društvu treba biti mjesta. Da svaku majku smrt njezinoga djeteta boli. Da svakoga boli prisilni odlazak iz njegova doma. Prozivali su me izdajnikom i prozivali su me četnikom. Jučer je tu poruku poslao predsjednik Vlade RH, nekoliko stotina metara dalje od mjesta gdje smo postavili komemorativnu ploču.

Prvo, ovaj govor premijera Plenkovića, iako izuzetan, još uvijek nije povijesni, ali bi to mogao postati. Postat će ukoliko ova Vlada bude predano radila sukladno porukama iz govora. Ukoliko to učini, jučerašnje riječi premijera Plenkovića postat će prekretnica u procesu izgradnje mira, a premijer Plenković će postati najzaslužniji za ostvarenje drugog preduvjeta trajnoga mira u Hrvatskoj (s početka teksta). Na nama je, kao građanima, da podržavamo takav rad Vlade premijera Plenkovića i vicepremijera Miloševića te da ih podsjećamo i pozivamo na odgovornost ukoliko iznevjere poruke i obećanja koje su nam jučer uputili. Davno mi je prof. Žarko Puhovski rekao veliku političku istinu: „Nema ’naših’ na vlasti; ako su na vlasti, nisu naši“. Kritički ih pratimo, podržavajmo i pomažimo kada čine dobro i kritizirajmo kada čine loše.

Drugo, ja, koji sam predan izgradnji dijaloga, pozivam premijera Plenkovića, vicepremijera Miloševića i sve naše sugrađane da ignoriraju poruke koje nam ovih dana dolaze iz Vučićevog službenog Beograda. Vučić je htio učiniti da se u Petrinju nema tko od Hrvata vratiti. Vučićeva Srbija ne priznaje status civilnih žrtava rata žrtvama „Oluje“. Srbija Slobodana Miloševića, a čiji je Vučićeva Srbija nastavak, prisilno je novačila punoljetne Srbe izbjegle iz tzv. Krajine i slala ih nazad na bojišta. Ta Srbija koristila je izbjegle Srbe kao etničko meso na Kosovu i drugdje. Ta Srbija nema nam za reći ništa što bismo trebali čuti. Ta Srbija je sova koja se ruga sjenici da ima veliku glavu. Slušajmo hrabroga g. Borisa Miloševića. Slušajmo poštenu gđu. Natašu Kandić. Slušajmo divne mlade Srbe i „Žene u crnom“ koji imaju moralnoga kapaciteta žaliti za žrtvama Vukovara, Škabrnje ili Petrinje, kao što žale za žrtvama „Oluje“, razumijevajući pritom da Srbija za njih nije ništa dobroga učinila. Slušajmo gđu. Anju Šimpraga koja je već jednim svojim govorom zadužila našu parlamentarnu demokraciju. Slušajmo one koji vjeruju u mir, demokraciju i pravdu, a ne one poput Vučića, koji su ogrezli u mržnji prema svemu drugom i drugačijem.

Treće, uvijek će biti disonantnih tonova, kao što ovih dana dolaze od predsjednika Zorana Milanovića. I to je u redu. Milanović se konzistentno pokazuje moralnim siromahom, ali time više do izražaja dolaze važne i pomirljive poruke premijera Plenkovića i vicepremijera Miloševića. Nemojmo da nas malodušnici koji od vlastitoga ega ne vide nacionalni interes smetu, pa makar bili na Pantovčaku.

Četvrto, izgradnja pristojne demokracije posao je za više generacija. Nemojmo očekivati kako će jedan govor, jedna Vlada ili jedna generacija učiniti sve. Neće. Čuvajmo sjećanje na to što znači živjeti u sustavu koji nije slobodan i demokratski, bio on fašistički (kao tzv. NDH ili tzv. RSK), bio komunistički (kao SFRJ) ili nasilno nacionalistički (kao RH do 2000.). Jer bez obzira na razlike između njih, suzbijanje građanske slobode im je zajednička karakteristika. A društvo najviše napreduje kada je slobodno i kada poštuje individualnost svakog građanina. Pobrinimo se da to razumije naša generacija i pobrinimo se da to razumiju generacije koje dolaze. Tako ćemo sačuvati zalog kojeg su za budućnost ostavile generacije boraca za slobodu i svojoj djeci ostaviti bolje društvo od onoga u kojem smo mi rođeni.

Često volim reći, jer iskreno u to vjerujem, da je društvo u Hrvatskoj bolje od Republike Hrvatske kakva je danas. Naš je državni aparat umnogome nepravedan, korumpiran i ogroman, prevelik. Toliki je da se od države često ne vidi društvo. Ali nema države koja može trajno biti jača od društva. Društvo i pojedinci koji ga čine grade državu, ne suprotno. Jučerašnji govor premijera Plankovića rezultat je borbe cijeloga društva za slobodu. S jedne strane, nažalost nužne vojne borbe. Ali s druge strane, borbe kroz godine hrabrog i mukotrpnog rada poštenih i dobrih ljudi koji su istraživali i govorili nepopularne istine, koji su pružali ruku podrške i razumijevanja.

Božica Ciboci, Hajdi Katinac, Ranko Helebrant, Ana Dabić, Žarko Puhovski, Srđan Dvornik, Mirjana i Igor Galo, Zoran Pusić, Zdravko Bazdan i mnogi, mnogi drugi, koji su godinama, i kada je bilo najteže, vrijedno dokumentirali i upozoravali na nepravde, pripremili su teren i omogućili jučerašnji govor premijera Plenkovića. I oni su branitelji i braniteljice slobodne Hrvatske i divno je svjedočiti kako su u toj obrani, kako vrijeme pokazuje, uspješni.

Stoga, najviše što danas možemo učiniti kako bismo odali poštovanje ovoj borbi za slobodu jest zapitati se koje još nepravde trebamo ispraviti. Tko se još treba vratiti svojoj kući u našoj zemlji. Tko još nema gdje zapaliti svijeću nekome koga je volio i izgubio. Tko još nije vidio pravdu za zločin koji im je učinjen. Kako da ovu državu učinimo boljom, poštenijom i slobodnijom. Danas imamo mir da o tome razmišljamo. Cijenimo to i budimo zahvalni svima koji su nam ga omogućili.

Tekst je originalno objavljen na stranici Facebook Maria Mažića i prenet u Remarker.Media.