REKOM mreža pomirenja

General Nebojša Pavković s artiljercima Vojske Jugoslavije (Foto: Arhiva)
Nebojsa-Pavkovic_Artiljerija_Vojska-Jugoslavije_1999

14.08.2020.

BIRN – Da li će Srbija i Kosovo otvoriti tajne ratne arhive?

Alban Xhemajli, Aljban Džemajli, Balkan Insight, BIRN, Dosije Rudnica, Fond za humanitarno pravo, Ilir Xhemajli, Iljir Džemajli, Ivana Žanić, Jakup Krasnići, Jakup Krasniqi, Marko Milosavljević, Muharem Džemajli, Muharrem Xhemajli, OVK, Porodice nestalih, Safet Sila, Safet Syla, Shkëlzen Xhemajli, Škeljzen Džemajli, Vojska Jugoslavije, YIHR Srbija, Zenun Džemajli, Zenun Xhemajli, Žrtve rata

Srbija i Kosovo su tražili da druga strana otvori vojne arhive kako bi se saznalo gde su sahranjeni nestali ljudi iz rata 1998-99. godine. Uprkos kooperativnoj retorici, čini se da ni jedna strana to neće učiniti, piše BIRN za Balkan Insight.

Dvojicu sinova Zenuna Džemajlija (Zenun Xhemajli), 27-godišnjeg Muharema (Muharrem) i 25-godišnjeg Iljira (Ilir), zaustavila je srpska policijska patrola u blizini njihovog sela Račaj u kosovskoj opštini Đakovica i odvela ih. Nikad ih više nije video.

Manje od godinu dana kasnije, ujutro, 27.04.1999. godine, njegova dva mlađa sina, 21-godišnji Škeljzen (Shkëlzen) i 19-godišnji Aljban (Alban), ubijeni su zajedno s još 375 kosovskih Albanaca u masakru u selu Međa/Mejë.

Aljbanovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici u beogradskom predgrađu Batajnici 2004. godine, ali tela Muharema, Iljira i Škeljzena još uvek nisu pronađena.

Kada su se prošlog meseca u Briselu sastali visoki zvaničnici iz Srbije i sa Kosova kako bi ponovo pokrenuli dijalog sa ciljem normalizacije odnosa, obe strane su izrazile spremnost da pomognu drugoj da pronađe ostatke ljudi koji su nestali u ratu 1998-99, poput sinova Zenuna Džemajlija.

Kosovska delegacija tražila je od Srbije da otvori vojne i policijske arhive iz perioda jugoslovenske ere kako bi pomogla pronalaženju lokacija masovnih grobnica u ratu, dok je srpska delegacija tražila da arhive Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) budu otvorene za pregled.

„Albanci su tražili da se otvore sve vojne i policijske arhive, a mi smo rekli da u vezi sa nestalim osobama i raseljenim ljudima nema problema, ali morate da otvorite arhive takozvane OVK da bismo videli gde su ubijeni Srbi i drugi nealbanci,“ rekao je predsednik Srbije Aleksandar Vučić.

Uprkos kooperativnoj retorici, čini se da se ništa od toga neće dogoditi uskoro. Srbija je neke od svojih vojnih arhiva proglasila državnom tajnom, dok Kosovo insistira na tome da OVK, kao gerilska organizacija, uopšte nije imala vojne arhive.

 

„Uvek postoji neko ko može znati“

Višnja Stamenković iz Bernice i dalje ne zna ništa o nestalom suprugu (Foto: BIRN)
Višnja Stamenković iz Bernice i dalje ne zna ništa o nestalom suprugu (Foto: BIRN)

Članovi porodica Srba koji su nestali tokom i posle rata na Kosovu, među njima i Višnja Stamenković, veruju da bi otvaranje ratnih arhiva moglo otkriti činjenice koje su skrivene dve decenije.

Stamenković, čiji je suprug Žarko nestao 28.06.1999. godine, pošto su srpske snage ustuknule pred vazdušnim napadima NATO-a i povukle se s Kosova, veruje da bi sudbina njenog supruga i drugih mogla biti rešena ako se otvore arhive OVK, ili vlade samoproglašene, kratkotrajne kosovske vlade koju su stvorili pripadnici OVK u februaru 1999. godine i koja je delovala do januara 2000. godine.

„Zašto im ne dopustite da koriste bilo šta što je moguće da pronađu trag kidnapovanja i ubijanja, poput slučaja mog muža?“ rekla je BIRN-u u svojoj kući u Bernici u kosovskoj opštini Priština.

Višnja smatra da „uvek postoji neko ko može znati šta se dogodilo“.

„Mnogi ljudi su ubijeni posle rata, a nekoliko ubistava nije mogla počiniti nekolicina ljudi“, dodala je.

U Kancelariji kosovskog premijera insistiraju na tome da nema šta da krije.
„U ovom procesu ćemo biti u potpunosti posvećeni saradnji sa pravdom“, navedeno je. Međutim, dodali su i: „Što se tiče arhiva OVK, to je pitanje veteranskih organizacija“.

Nasim Haradinaj, zamenik predsednika Kosovske organizacije ratnih veterana (OVLK), rekao je za BIRN da OVK nema nikakvu arhivu.

Jakup Krasnići (Jakup Krasniqi), bivši portparol OVK koji je od rata bio na različitim visokim političkim pozicijama, izneo je sličnu tvrdnju: OVK je bila gerilska grupa i nije imala odgovarajuće arhive.

„Siguran sam da OVK nije imala nijednu organizovanu ili pisanu arhivu, osim onoga što je već napisano i rečeno o tome“, rekao je Krasnići za BIRN.

Rekao je da su interne komunikacije između generalštaba OVK i štaba različitih gerilskih snaga širom Kosova mogle da budu predate Kosovskom zaštitnom korpusu, civilnoj organizaciji za hitne slučajeve koja je stvorena posle demilitarizacije OVK i koja je aktivna od 1999. do 2009. godine.

Ipak, Safet Sila (Safet Syla), šef Kancelarije za baštinu Kosovskog zaštitnog korpusa, rekao je da njegova organizacija nema materijale OVK.

„Nismo nasledili ništa povezano s ratom OVK, jer je OVK bila gerilska formacija i nije bilo ničega što bi se moglo arhivirati. Sačuvali smo samo materijal koji se odnosi na Kosovski zaštitni korpus“, rekao je Sila za BIRN.

Krasnići je, takođe, ustvrdio da se OVK i srpska vojska i policija ne mogu upoređivati zbog prirode njihovih uloga u sukobu – vojnog agresora i oružanog otpora.
„Srbija je sve planirala i organizovala, a njene arhive se ne mogu uporediti sa arhivama gerilske grupe“, rekao je Krasnići.

 

„Oni koji kriju podatke se nagrađuju“

Istražitelji iz Srbije i UN tokom ekhumacije u Rudnici 2005 (EPA/Saša Stanković)
Istražitelji iz Srbije i UN tokom pregleda vreća s ostacima kosovskih Albanaca u maju 2005, posle ekshumacije kod policijskog kampa za obuku u Batajnici (EPA/Saša Stanković)

Ivana Žanić, direktorka NVO Fond za humanitarno pravo iz Beograda, koja se bavi ratnim zločinima, rekla je da su najvažnije arhive iz perioda 1998-99. godine one Vojske Jugoslavije i Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije.

„Specifični dokumenti odnose se na naredbe, komande, redovne borbene izveštaje u kojima je moguće proveriti koja jedinica je bila zadužena za koju oblast kada je izvela operacije“, rekla je Žanićeva za BIRN.

„Ovi dokumenti se mogu ukrstiti sa podacima o broju žrtava u tim konkretnim operacijama. Na ovaj način mogli bi se rekonstruisati događaji – koja jedinica je bila odgovorna za koji zločin, ko je bio na čelu te jedinice i tako dalje“, objasnila je ona.

Fond za humanitarno pravo je 2015. godine objavio je Dosije o masovnoj grobnici koja je otkrivena u Rudnici na jugozapadu Srbije, blizu granice s Kosovom. Tamo su pronađeni posmrtni ostaci etničkih albanskih izbeglica, koje su srpske snage ubile u aprilu i maju 1999. godine u kosovskim selima Rezala, Staro Čikatovo, Donji Žabelj i Gladno Selo.

U to vreme su ta sela bila na području koje je kontrolisala 37. motorizovana brigada Vojske Jugoslavije, kojom je komandovao Ljubiša Diković, a koji je u trenutku objavljivanja dosijea postao načelnik generalštaba Vojske Srbije.

Fond za humanitarno pravo zatražio je od ministarstva odbrane dokumentaciju o delovanju 37. motorizovane brigade. Nije je dobio i neće je dobiti u doglednoj budućnosti.

„Odmah nakon toga (zahteva za informacijama) tadašnji ministar odbrane Bratislav Gašić proglasio je celokupnu arhivu 37. brigade državnom tajnom u narednih 30 godina, onemogućavajući tako rasvetljivanje zločina iz prošlosti na dugi vremenski period,“ rekla je Žanićeva.

Marko Milosavljević iz NVO Inicijativa mladih za ljudska prava naveo je da je to odličan primer zatvorene prirode srpskih institucija.

„Paradoksalno je da je Gašić sada direktor BIA (Bezbednosno-obaveštajne agencije Srbije), što nam samo pokazuje da se oni koji kriju podatke i potencijalno prikrivaju zločine, suprotno Zakonu o tajnosti podataka, vrlo brzo nagrađuju“, rekao je Milosavljević za BIRN.

Posle objavljivanja dosijea o masovnoj grobnici u Rudnici, i naziranja mogućnosti da se pokrene istraga ratnih aktivnosti komandanta vojske Ljubiše Dikovića, predsednik Srbije Tomislav Nikolić upozorio je državnog tužioca za ratne zločine da „malo razmisli o tome šta kopa po Srbiji“.

 

„Komandanti znaju gde su tela“

Zenu Džemajli (Xhemajli) iz Račaja je izgubio sinove u toku rata 1999. (Foto: BIRN)
Zenu Džemajli (Xhemajli) iz Račaja je izgubio sinove u toku rata 1999. (Foto: BIRN)

Za oko 1.600 ljudi se još uvek traga iz perioda rata na Kosovu. Uglavnom su to etnički Albanaca, ali i neki Srbi.

Kancelarija kosovskog premijera optužila je beogradske vlasti da „nastavljaju sa pokušajima da sakriju ratne zločine Srbije, sakrivanjem tela civila u masovnim grobnicama u Srbiji“.

Predsednik Srbije Vučić međutim insistirao je da „nikada nikoga ne bismo zaštitili (odgovornog za ratne zločine)“ i rekao je da je Srbija spremna da traži moguće grobove „gde god oni (kosovski Albanci) misle da mogu da pokažu mesto na mapi“ .

Ipak, Ivana Žanić iz Fonda za humanitarno pravo smatra da Srbija još uvek nije spremna da procesuira odgovorne za ubistva ljudi koji su pronađeni u masovnim grobnicama.

„Podsećanja radi, masovna grobnica u Batajnici otkrivena je pre gotovo 20 godina i od tada nismo imali nijedan slučaj pred domaćim sudom koji se time bavio“, rekla je Žanićeva za BIRN.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju utvrdio je da su šefovi vojnih i policijskih snaga Jugoslavije i Srbije odgovorni za zataškavanje premeštanja tela etničkih albanskih žrtava sa Kosova u Srbiju. Srpski tužioci još uvek nisu podigli optužnice.

Tužilaštvo za ratne zločine Srbije istražilo je masakr u Međi, gde su sinovi Zenuna Džemajlija bili među više od 375 ljudi koji su ubijeni, a čija su tela kasnije sahranjena u Batajnici.

Četiri osobe su osumnjičene u istrazi; jedna je preminula, a istraga protiv ostalih je zaustavljena 2019. godine „jer nema dovoljno dokaza za podizanje optužnica“, navelo je Tužilaštvo za ratne zločine.

Žanićeva smatra da je Vučićeva izjava namerno pogrešna, jer je trebalo da ukaže na to „da Srbija čini sve da istraži zločine i kazni odgovorne, a da nije ni blizu istine“.

„Samo nekoliko zločina počinjenih na Kosovu suđeno je pred sudom u Srbiji, a suđenje za zločine počinjene u selima Ćuska, Zahać, Pavljane i Ljubenić traje deset godina“, istakla je ona.

Milosavljević je rekao da će se, čak i ako se srpska arhiva delimično otvori, „otkriti samo određeni podaci, jer Srbijom vladaju oni koji su materijalno i politički profitirali na osnovu ratova u bivšoj Jugoslaviji“.

Vučić i neki lojalisti njegove vladajuće Srpske napredne stranke igrali su istaknute političke ili vojne uloge tokom ratova devedesetih na Balkanu, a ta stranka je poslednjih godina više puta optužena za veličanje ratnih zločinaca.

Milosavljević tvrdi da „cenu zavere ćutanja sada plaćaju, pre svega, porodice nestalih“.

Zenun Džemajli sada ima 78 godina i izgubio je nadu da će istina o onome što se dogodilo njegovim sinovima ikada biti utvrđena. Ne veruje da će otvaranje srpskih arhiva doneti bilo kakav napredak.

„To nije stvar arhiva, jer ne verujem da mogu da pomognu. Više od dve decenije kasnije, sumnjam da li ima još nešto u njihovoj arhivi što bi pomoglo da se utvrdi kako su nestajali leševi civila“, rekao je on za BIRN u svojoj kući u kosovskom selu Račaj.

„Međutim,“ dodao je, „ima mnogo ljudi u lancu komande vojske i policije koji znaju gde su tela.“


Tekst „Da li će Srbija i Kosovo otvoriti tajne ratne arhive?“ originalno je objavljen na engleskom jeziku na Balkan Insight.

This website was created and maintained with the financial support of the European Union. Its contents are the sole responsibility of the RECOM Reconciliation Network and do not necessarily reflect the views of the European Union.