REKOM mreža pomirenja

Dusan

14.05.2015.

Zamisli da nas 7.000 legne pred Skupštinom Srbije 11. jula

Memorijalizacija, Srbija, Srebrenica

A onda sam napisao tweet koji je glasio: Zamisli jedno 7.000 nas legne ispred Skupštine Srbije u julu i obeleži 20 godina Srebrenice?

Piše: Dušan Mašićaljazeera balkans

 

 

Nekako je u trendu ovih dana postavljati pitanje gde je ko bio i šta je ko radio 90-tih. Nažalost, kao što je to čest slučaj na Balkanu, ne baš iz dobre namere.

Naprotiv, hajka koja se poslednjih desetak dana vodi protiv Zaštitnika građana, Saše Jankovića, podseća baš na ta vremena kada su se prebrojavala krvna zrnca, kada si sa zebnjom čekao da neko dođe na vrata i odvede te.

Gde – to nisi znao. Opcije nisu bile sjajne. Zatvor, front ili gubilište.

Ova moja priča o ‘sedam hiljada’ počela je jednog septembarskog popodneva 1995. u izbegličkom kampu nadomak Tuzle.

Tada sam kao novinar Radija B92 (koji sa ovim današnjim nema baš mnogo veze) bio u prilici da se sretnem sa stotinama žena i dece koji su tu bili smešteni posle progona iz Srebrenice.

Nepregledno more očajnih ljudi sa samo jednim pitanjem: Da li znate gde mi je otac, muž, brat…..?

Nisam znao odgovor.

A zamisli jedno 7.000 nas legne

Toga dana upoznao sam i jednu simpatičnu Engleskinju koja je pomogla u organizaciji ove posete. Zajedno smo se borili sa omotima čokolada koje sam poneo da bih podelio toj deci.

Još se sećam kako su me u čudu gledale te večeri kolege iz radija Kameleon kada sam iz džepova počeo da izvlačim sve te omote.

To je bio lakši deo posla, jer iz suvog grla reči nikako nisu htele napolje. Suze iz očiju nisu imale taj problem.

Godinu dana kasnije ta Engleskinja je postala moja supruga i nekako se držimo i dan danas. U Londonu, ali to je već druga priča.

Pre desetak dana na mom Twitter feedu ugledao sam sliku „performansa“ zagrebačkih studenata.

Njih 147 leglo je u znak protesta zbog masakra nad studentima u Keniji. Prva misao je bila : A što nešto tako ne mogu da urade beogradski studenti?

A onda sam napisao tweet koji je glasio: A zamisli jedno 7.000 nas legne ispred Skupštine Srbije u julu i obeleži 20 godina Srebrenice?

Nije moglo više od toga. Prokletstvo 140 karaktera.

Sve sam zapamtio osim broja

To „zamisli“ bilo je dovoljno da se u narednih nekoliko minuta pokrene #sedamhiljada. Počele su da stižu poruke prijatelja. Uglavnom su se svodile na: Ako hoćeš ti, hoću i ja. Moć društvenih mreža.

Kada je krenulo, više nije bilo nazad. Shvatio sam da je ovo možda jedinstvena prilika da pokažemo gde smo 20 godina posle Srebrenice.

Da tog 11. jula, kada će oči celog sveta biti uprte u Potočare, pošaljemo drugačiju sliku iz Beograda.

Onu koja se neće svesti na suvenire sa Mladićevim i Karadžićevim likom koje i dan danas možete kupiti u centru grada.

Zašto #sedamhiljada. a ne 8.372? Kao ni 99 posto građana Srbije, ni ja ne znam tačan broj žrtava genocida. Da, sramota me je.

Ono što znam je da sam godinama slušao višesatne rasprave o tome kako se došlo do tog broja i da sam sve zapamtio – osim broja.

Cifra od 7.000 koja se našla u mom tweetu na neki način je simbolična. Usmerena na budućnost, a ne na prošlost. Da se nikome nikada tako nešto ne ponovi.

Da svi mi, ma gde bili, budemo srećniji. Znam, biće teško, ali dozvolite mi bar da verujem.

Šansa da pokažemo da smo ljudi

Ne želim ni da pričam o porukama mržnje i pretnjama koje su mi stizale (i stižu) gotovo u istom broju kao i one u kojima se akcija #sedamhiljada podržava.

Kažu, mnogo je 7.000. Ti, koji žive u prošlosti i broje tuđe kosti u nadi da će ih svaki put biti manje (ili više), niti žele niti mogu da razumeju šta nam se desilo. Ali, još gore, šta će nam se dogoditi.

Nije mali broj onih koji misle da je Bosna i Hercegovina i Balkan bliži nekom novom ratu nego što je prošlo od prethodnog.

Nismo više u postkonfliktnom dobu već predkonfliktnom. Verujem da je da bi se loše stvari dogodile dovoljno da dobri ljude ne urade ništa i mislim da je #sedamhiljada način da se vidi da nas ima.

Kao pojedinac, svestan sam da sve ovo ne mogu sam.

Mogu društvene mreže mnogo da pomognu u animiranju ljudi, ali bez aktivne podrške konvencionalnih medija i ljudi iz civilnog sektora ove će ostati samo još jedna dobra ideja koja se nije ostvarila.

Još jedna propuštena šansa da pokažemo da smo ljudi.

Akcija #sedamhiljada još uvek je na samom početku. Zato nema smisla odgovarati na pitanje: „Koliko vas ima?“.

Međutim, koliko god da nas bude, 70, 700 ili 7.000, ostvarićemo svoj cilj koji nije vezan za konkretan broj, već da se pokaže da želimo i možemo slobodno da izrazimo svoje saosećanje sa žrtvama Srebrenice.

Balkanski ringišpil stradanja

Voleo bih kada bi u Sarajevu ili Zagrebu neki pojedinac ili organizacija pokrenuli sličnu inicijativu da se oda pošta nastradalim u Bratuncu ili „Oluji“.

Da možda jednog dana imamo spomenike žrtvama ratova 90-tih svuda gde ima onih kojima bi palo na pamet da se to ludilo ponovi.

Nedavni teroristički napad u Zvorniku pokazao je koliko smo daleko od tog cilja, tačnije koliko su u prednosti oni koji bi da „okrenu još jedan krug“ na balkanskom ringišpilu stradanja.

Zato se nadam da država Srbije neće biti ta koja će nam odmagati u ovoj akciji, ako već ne želi da nam pomogne.

Iluzorno je i očekivati da bi skup 11. jula mogao da se održi bez garancija srpske policije da će učiniti sve što može da obezbedi njegove učesnike.

Policija je pokazala da može to da uradi ako želi. Mi smo spremni da sa naše strane uradimo sve kako bi pomogli da sve prođe u najboljem redu.

Ali, nije do nas. Kao što, da smo se mi pitali, ne bi ni bilo zločina u Srebrenici pre 20 godina. Ni bilo gde drugde.

Objavljeno na Al Jazeera, 2 maj 2015.

 

Uzmite svoj broj

Plato ispred Doma Narodne skupštine uvek je bio mesto gde su građani i građanke Beograda iskazivali svoje stavove.

To je dom svih nas, nema razloga da tako ne bude i 11.07.2015. na dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici.

Prijavite se ovde za svoj broj i dođite ispred Skupštine 11.07. u 11:07.

This website was created and maintained with the financial support of the European Union. Its contents are the sole responsibility of the RECOM Reconciliation Network and do not necessarily reflect the views of the European Union.