Prioritet u rešavanju sudbine nestalih: identifikacija posmrtnih ostataka u mrtvačnicama

U ime REKOM mreže pomirenja, Fond za humanitarno pravo, Dokumenta, UDIK i Fond za humanitarno pravo Kosovo pozivaju vlade postjugoslovenskih zemalja da bez odlaganja pokrenu postojeće mehanizme za rešavanje sudbine nestalih u ratovima na prostoru nekadašnje SFRJ kako bi porodicama omogućile da se okupljaju oko groba najmilijih, da imaju mesto za žalovanje, da porodično sećanje postane deo društvenog pamćenja i da se u parničnim postupcima bol za nestalim članom porodice prizna kao bol koja traje zauvek.

Za porodice nestalih u ratovima, grobno mesto nije samo fizički prostor ukopa, već i simbolički dokaz postojanja, identiteta i dostojanstva njihovih najbližih. Bez groba porodice ostaju u stanju neizvesnosti i nemogućnosti da izvrše obrede žalovanja i komemoracije.

Pozivamo vlade, komisije za nestale, Radnu grupu za nestale i druge mehanizme koji od 2021. godine ne deluju da se u narednom periodu posvete identifikaciji više od 3.000 ekshumiranih posmrtnih ostataka koji su smešteni u mrtvačnicama u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Sarajevu, Visokom, Tuzli, Banjoj Luci, Mostaru, Nevesinju i u Prištini.

Pozivamo komisije za nestale da se vrate staroj praksi zajedničkih pregleda mogućih lokacija masovnih i pojedinačnih grobnica i da pokrenu proveru lokacija ekshumiranih masovnih grobnica, na kojima, prema navodima iz više izvora, ima još uvek neekshumiranih posmrtnih ostataka.

Potrebno je uključiti porodice u proces identifikacije, kako u prikupljanju dodatnih referentnih uzoraka, tako i u uspostavljanju komunikacije sa porodicama koje još nisu prijavile nestanak svojih najmilijih.

 

Simbolička moć grobnog mesta

Zvanično obeleženo grobno mesto nije samo prostor gde se mrtvi polažu u večni počinak, već i simbolički dokaz njihovog postojanja. Porodice nestalih, kojima je uskraćena informacija o sudbini svojih najmilijih, kroz grob dobijaju priliku da potvrde da je njihov gubitak stvaran i da njihovi najbliži nisu nestali bez traga[1].

Povratak posmrtnih ostataka porodicama nije samo humanitarna obaveza, već i čin restauracije identiteta i dostojanstva žrtve. Tek kada postoji grobno mesto, porodice mogu da vrše rituale žalovanja i da imaju fizički prostor u kojem je prisutnost njihovih najmilijih potvrđena i nakon smrti[2].

Porodice nestalih često ponavljaju da žele da pronađu makar jednu kost – jer ta kost omogućava da postoji grob, mesto obeležja. To mesto nije samo za obrede žalovanja, već je i svedočanstvo istorije: znak da je njihov otac, sin, sestra ili majka postojala i da su nestali zbog rata, a ne zato što su jednostavno nestali iz pamćenja[3].

Bez grobnog mesta porodice ostaju u stanju „dvosmislenog gubitka“. To znači da je gubitak prisutan, ali ne i potvrđen. Grob ima moć da pretvori dvosmislenost u činjenicu, omogućavajući porodicama da započnu proces žalovanja i priznaju stvarnost smrti[4].

Religijski i kulturni rituali povezani sa grobom daju porodicama orijentir u vremenu i prostoru. Bez grobnice nema ni mesta okupljanja zajednice, nema godišnjica ni obeležavanja. Grob je stoga ključan ne samo za porodicu, nego i za kolektivno pamćenje[5].

Jedan od osnovnih razloga za ekshumaciju i identifikaciju jeste da se posmrtni ostaci predaju porodici kako bi mogla da izvrši sahranu. Sahrana vraća dostojanstvo žrtvi i pruža porodici mesto za emotivno isceljenje[6].

Masovne grobnice su politički teren, ali za porodice one su pre svega svedočanstvo o postojanju nestalih. Ekshumacijom i ponovnim ukopom u individualne grobove porodice stiču prostor u kojem mogu da neguju uspomenu i da čuvaju istinu da je osoba postojala[7].

 

Podaci
9.733 nestalih u vezi sa ratovima 1991–2000. godine: u BiH 6.377, u Hrvatskoj 1.968 i na Kosovu 1.603.
Prema podacima FHP i FHP Kosova, koji obuhvataju i nestale u vezi sa ratom koje porodice nisu prijavile Međunarodnom komitetu crvenog krsta, sudbina još 1.614 nestalih nije razrešena.

 

Zaključak
Grob nije samo mesto ukopa, već i pravni, moralni i simbolički dokaz da su nestali postojali. On omogućava porodicama da pronađu utehu i društvu da održi sećanje na žrtve rata.

 

[1] Anna Petrig – Ratne žrtve i njihova groblja (The war dead and their gravesites, IRRC, 2009)

[2] Grażyna Baranowska – Napredak u obavezi vraćanja posmrtnih ostataka (Advances and progress in the obligation to return the remains, IRRC, 2017)

 

[3] Eric Stover & Rachel Shigekane – Nestali nakon rata (The missing in the aftermath of war, IRRC, 2002)

[4] Pauline Boss – Porodice nestalih (Families of the Missing, IRRC, 2017)

[5] Sylvain Froidevaux – Humanitarna akcija, verski ritual  i smrt (Humanitarian action, religious ritual and death, IRRC, 2002)

[6] Alex K. Olumbe & Ahmed K. Yakub – Upravljanje, ekshumacija i identifikacija posmrtnih ostataka (Management, exhumation and identification of human remains, IRRC, 2002)

[7] Johanna Mannergren Selimović – Nestali I masovne grobnice (The Missing and the Mass Graves, Baltic Worlds, 2023)