‘Oluja u kulturi sjećanja’: Sadašnjost i budućnost zajedničkog pamćenja

Treba oponirati državnim industrijama kulture sjećanja i omogućavati što više propitivanja nacionalističkih istina o ‘Oluji’, složili su se učesnici tribine ‘Oluja u kulturi sjećanja’, koja je u organizaciji Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, u ime REKOM Mreže pomirenja, održana u Novinarskom domu u Zagrebu.

Učesnici debate pod nazivom „Oluja u kulturi sjećanja“ ukazali su na to se u regionu i dalje takmiče zvanične verzije događaja u ratovima tokom devedesetih godina s potrebom da sve žrtve budu priznate.

Sagovornici iz Hrvatske i Srbije su naveli da se vlasti opiru prihvatanju odgovornosti za ratne i zločine protiv čovječnosti. Istovremeno, nove tehnologije i društvene mreže omogućavaju da se dominantni narativi o ishodima rata i događajima sve češće propituju. Zbog toga kao važan zadatak organizacija civilnog društva vide potrebu za vođenjem regionalnog dijaloga u kojem ključnu ulogu ima REKOM Mreža pomirenja. Učesnici kao sledeći važan zadatak označavaju potrebu da se mlađe generacije prvo upoznaju s činjenicama o ratnim godinama, jer ih često doživljavaju vrlo emotivno.

Učesnici debate su bili prof. dr Vjeran Pavlaković, Odsjek za kulturalne studije, Sveučilište u Rijeci; dr Jelena Đureinović, Fond za Humanitarno Pravo, Beograd; Branka Vierda, koordinatorica programa Pomirenje i Pravda u Inicijativi mladih za ljudska prava u Zagrebu; Jerko Bakotin, novinar Portala Novosti, i Saša Milošević, generalni sekretar Srpskog narodnog vijeća i nekadašnji novinar TV Zagreb i HRT. Moderator debate je bio dr Boris Stamenić, koordinator programa Kultura sjećanja u Documenta.

Snimak debate, koja je direktno prenošena, dostupan je kanalu RECOM na YouTube, kao i na stranici na Facebook.com

Moderator tribine, Dr. Boris Stamenić iz Documente, u uvodnim riječima naglasio je važnost „Oluje“ kao povijesnog događaja koji je odredio ishod rata u Hrvatskoj te predstavio sudionike debate o interpretacijama Oluje u kulturama sjećanja: Prof. dr. Vjerana Pavlakovića s Odsjek za kulturalne studije, Sveučilišta u Rijeci, Dr. Jelenu Đureinović iz Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, Branku Vierdu, iz Inicijative mladih za ljudska prava, Jerka Bakotina, novinara tjednika Novosti te Sašu Miloševića, dopredsjednik Srpskog narodnog vijeća.

„Oluja“ predstavlja polarizirajuću temu, koja godinama razdvaja građane u Hrvatskoj, kao i Hrvatsku i Srbiju. Dosta se očekivalo od hrvatskog pravosuđa i Haškog tribunala, ali su ta očekivanja velikim dijelom iznevjerena – rekla je uvodno Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću.

Najavu da će potpredsjednik Vlade Boris Milošević biti na proslavi 25. godišnjice ‘Oluje’ u Kninu, a vicepremijer Tomo Medved na komemoraciji za žrtve u Gruborima, Saša Milošević ocijenio je kao velik događaj i moguću veliku promjenu.

U nekoliko narednih mjeseci vidjet ćemo da li će se desiti promjena državne politike u vidu objavljivanja baze ratnih zločina, mijenjanja činjenice da je hrvatsko sudstvo još uvijek etnički pristrano i na kraju da li će se mijenjati državne manifestacije, da se s hrvatske strane uz notu slavlja doda i notu tuge i da srpska strana bude spremna u“‘Oluji“ vidjeti ne samo zločine i egzodus, već i legalnu akciju koja je značila vraćanje područja tzv. Krajine u državni sustav – rekao je Saša Milošević.

Mnogi od nas suočeni su sa stanjem da je „Oluja“ legalna, ali da su mnogi njeni segmenti kriminalni, kao i da je ona akt oslobađanja države, ali i akt etničkog čišćenja. Vladajući monolitni zvanični narativ mora biti oponiran, jer ‘Oluja’ niti je sveta, niti je herojska, niti je korisna kako je to nama predstavljano kroz politiku, medije i sistem obrazovanja – rekao je Milošević i dodao da s ‘Olujom’ ima „šizofren odnos“.

Želim pobjeći od svega povezanog s njom, ali stalno radim nešto s njom u vezi, otkako sam u avgustu 1995. proveo 20 dana na terenu oko Knina i s kolegama iz Centra za ljudska prava UN-a svaki dan nailazio na mučene i spaljene leševe, pa bi to prijavljivali onima koji su to koji sat ranije počinili – posvjedočio je Saša Milošević.

Učesnici su se bavili i pitanjem mogućih promjena u procesu suočavanja s prošlošću i narativa o ratovima 1990-ih.

U Srbiji postoji industrija kulture sećanja i njen osnovni diskurs je da je Srbija bila primorana da se bori i žrtvuje. Nije slučajno što se govori o slavnoj prošlosti i o srpskom herojstvu, slavi se vojsku i ulogu oružanih snaga u ratovima, ali se memorišu samo srpske žrtve – rekla je Jelena Đureinović, ističući da je autoviktimizacija u režiji srpske državne industrije sjećanja nazadovanje u odnosu na ranije periode. Dok se spominje „Oluja“ žrtve se zloupotrebljava u političke svrhe, porodice žrtava postaju vidljive jedino tog dana u godini, a nemaju nikakvo priznanje, rekla je ona.

Dok se u Srbiji vidi promjena narativa, od očuvanja Jugoslavije do očuvanja Srbije, u Hrvatskoj je isti narativ od kraja rata do danas – to su viktimizacija Vukovara i pobjeda u Kninu. Narativ se nije promijenio i jezik je isti jer se i danas koriste izrazi ‘velikosrpska agresija’ i ‘branitelji’ – naglasio je Vjeran Pavlaković, dodajući da je Hrvatska ostvarila sve ciljeve: dobila je rat, granice koje je htjela i ušla u NATO i EU.

Moguć je neki drugačiji način sjećanja, kao što je 2012. u Kninu dana drugačija poruka pružanja ruke drugoj strani. Ali svaka država želi stvoriti realnost svojim građanima, tako da imamo multiple kulture sjećanja. Srećom, sad postoje i nevladine organizacije – zaključio je Pavlaković.

Branka Vierda naglasila je da su mladi intenzivno involvirani u te teme, uočavaju da postoje istine koje se ne mogu propitivati i da tu nešto ne štima. Spomenula je uspješan projekt Inicijative mladih kojim je ostvaren povijesni iskorak i pružena prilika da se mladi okupe na jednom mjestu kako bi kreirali zajedničke narative o ratovima 1990-ih.

Ispitujemo dominantne narative u postjugoslovenskim državama koji se uveliko razlikuju, a moramo vidjeti možemo li o prošlosti govoriti kroz pomirenje i zajedništvo ili će nas ti narativi zauvijek razdvajati. Mladi nose transgeneracijsku traumu bez obzira što osobno nisu krivi što su dio naroda koji su ratovali i ne mogu snositi odgovornost za ono što se zbivalo 1990-ih. Ipak, mladi u Crnoj Gori ne znaju za logor u Morinju jer s roditeljima ne razgovaraju o tome – rekla je Vierda i podsjetila na web site ‘Rat u Srbiji’ koji je pokrenula Inicijativa mladih u Srbiji, a čiji je cilj da se odupre narativu da ta zemlja nije činila zločine i da nije bila umiješana u ratni raspad SFRJ. Sajt je izazvao zanimljive reakcije, a javili su se mnogi ljudi koji žele doprinijeti obogaćivanju sadržaja, rekla je Vierda, ističući da su ti projekti prilika dijelu mladih da osvijeste i razvijaju kritičko razmišljanje o narativu u koji ih se pokušava smjestiti.

Inzistiramo na odgovornosti institucija jer je to jedino što možemo dati kao doprinos da se te stvari ne ponove – kazala je Vierda.

Jerko Bakotin, koji se između ostalog bavio istraživanjem likvidacije desetak civila u Dvoru 1995., naglasio je da je cilj Hrvatske bila podjela BiH, što se pokušava negirati, iako je to potvrđeno u haškim presudama, a sam Tuđmanoznačen kao dionik zločinačkog poduhvata.

Ali mi imamo mnogo većih problema u kulturi sjećanja kao što je Jasenovac, gdje država financira revizionističke udruge. Borbu za istinu moramo prenijeti u arenu političke borbe jer su sve činjenice poznate, ali su bez utjecaja na šire društvo i to je početak dugog i dugotrajnog procesa – zaključio je Bakotin.

Korišteni dijelovi izvještaja “Protiv državnih industrija sjećanja” Tjednika Novosti, autor Nenad Jovanović, objavljeno 31.7.2020.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću/REKOM Mreža pomirenja