REKOM mreža pomirenja

10-

11.12.2015.

U Sarajevu prezentirano dokumentiranje ratnih žrtava i zatočeničkih objekata

Prezentacija istraživanja o logorima i drugim mjestima zatočenja u BiH od 1992. do 1995. i ljudskim gubicima u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i na Kosovu

 

9-

Povodom Međunarodnog dana ljudskih prava predstavnici Koalicije za REKOM su u Sarajevu, 10. decembra, u sali Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, prezentirali rezultate istraživanja žrtava i okolnosti smrti u ratovima na teritoriji nekadašnje SFRJ, kao i istraživanje o logorima i drugim mjestima zatočenja koja su postojala u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine, a u kojima je bilo zatočeno nekoliko desetina hiljada ljudi mimo razloga koje propisuje međunarodno humanitarno pravo.

Organizacije Fond za humanitarno pravo (Beograd), Fond za humanitarno pravo Kosovo, Documenta (Zagreb), te Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje (TPOS) i Centar za demokratiju i tranzicionu pravdu (CDTP) iz BiH, koje su predstavile svoja istraživanja, ovim dokumentiranjem ratnih žrtava i zatočeničkih objekata imaju cilj da doprinesu osnivanju zvanične regionalne komisije za ustanovljenje činjenica o ratnim zločinima (REKOM), sa mandatom da popiše sve ratne žrtve, ustanovi okolnosti smrti, sačini registar svih zatočeničkih objekata i dokumentira slučajeve torture, ubistava i drugih teških kršenja ljudskih prava zatočenika. Kao i da doprinesu formiranju znanja i pamćenja o tome šta se dogodilo u prošlosti, i da pomognu državama da ispune svoju historijsku obavezu prema žrtvama: javno priznanje svake pojedinačne žrtve kao garancije neponavljanja zločina.

Dženana Karup Druško, direktorica TPOS-a, prezentirajući istraživanje o logorima i drugim mjestima zatočenja, rekla je da je TPOS do sada zadokumentirao 250 logora i mjesta zatočenja koja su postavljena na web sajtu organizacije, te da će do kraja godine biti završeno 350, a da se istraživanje nastavlja i dalje jer po postojećim evidencijama udruženja logoraša takvih mjesta je u BiH bilo oko 1.350. “U istraživanju smo koristili svu raspoloživu dokumentaciju kao što su presude sudova, evidencije udruženja žrtava, medijske izvještaje, knjige, te izjave i svjedočenja bivših zatočenika.”

TPOS i CDTP su tokom 2015. istraživali u Tuzli, Srebreniku, Lukavcu, Doboju, Brčkom, Donjem Vakufu, Sarajevu, Sokocu, Palama, Zenici, Foči, Bosanskom Petrovcu, Bihaću, Prijedoru, Velikoj Kladuši, Cazinu, Bosanskom Novom, Sanskom Mostu, Bosanskoj Krupi, Prnjavoru, Konjicu, Tomislavgradu, Širokom Brijegu, Ljubuškom, Bratuncu, Livnu, Mostaru, Nevesinju, Srebrenici, Srebreniku, Visokom, Bosanskom Šamcu, Bosanskom Brodu, Čapljini, Gacku, Busovači, a zadokumentirani su i logori i mjesta zatočenja u Hrvatskoj u koja su odvođeni zatočenici iz BiH. U dosad zadokumentiranim zatočeničkim objektima bilo je zatvoreno preko 50.000 ljudi, a ubijeno je više od 7.000.

Slaven Rašković iz Documente prezentirao je istraživanje ljudskih gubitaka u Hrvatskoj u periodu od 1991. do 1995. godine o čemu je rekao: “Osnovni cilj istraživanja je spriječavanje političkih i ideoloških manipulacija žrtvama rata u RH kroz stvaranje dostupnog i provjerljivog poimeničnog popisa svih ubijenih, poginulih i nestalih državljana Hrvatske s njihovim osnovnim identifikacijskim podacima te načinima stradanja.”

Ovo istraživanje u Hrvatskoj je počelo 2009. godine. Do sada je prikupljeno preko 26.000 dokumenata i intervjuirano je 6.732 svjedoka i članova obitelji žrtava, na osnovu čega je registrirano 15.336 žrtava. Za istraživanje se koristi sudska dokumentacija (optužnice, presude, zapisnici sa ročišta), vojna dokumentcija (originalni spiskovi boraca, uvjerenja o ratnom putu, uvjerenja za ostvarivanje raznih prava…), kao i ostali relevantni dokumenti: smrtni listovi, uvjerenja o smrti, dozvole za sahranu, obdukcijski nalazi, novinski članci, spomenici, osmrtnice…

Nataša Kandić, koordinatorka Koalicije za REKOM, u svom izlaganju je, pored ostalog, rekla: “Mi pokušavamo našim istraživanjem da pomognemo osnivanje REKOM-a, da ga učinimo što izglednijim, da pokažemo da je to nešto što je vrlo moguće, da bi političarima rekli: evo, sve vam je pri ruci, donesite odluku o osnivanju komisije, mi ćemo vam dati sve podatke, sve činjenice koje smo ustanovili, sve je provjeljivo, da konačno popišemo sve ratne zločine. Na osnovu svjedočenja žrtava mi dolazimo do činjenica o tome šta se njima dogodilo u tim periodima ratova, od 1991, kada je počelo u Hrvatskoj, do 2000. kada se završio posljednji na teritoriji Republike Makedonije. Mi svi radimo na zadacima koji su previđeni Statutom REKOM-a.

Neka cifra, koja je općeprihvaćena, jeste da je oko 130.000 ljudi izgubilo život u tim ratovima. Naravno, najveći broj ljudi je izgubio život u BiH. Istraživačko-dokumentacioni centar je napravio istraživanje o ljudskim gubicima u BiH, Fond za humanitarno pravo je omogućio izdavanje te knjige, i u toj knjizi se navode imena oko 96.000 ljudi koji su u BiH izgubili život. Naravno, oko 62.000 su Bošnjaci, oko 38.000 civila, od toga 30.000 Bošnjaka. Bitno je da se utvrde okolnosti stradanja tih žrtava. Prema presudama Haškog tribunala utvrđeno je za oko 15.000 žrtava.

Slaven je govorio o žrtvama u Hrvatskoj, međutim u ratu na teritoriji Hrvatske nisu učestovali samo državljani Hrvatske nego i pripadnici JNA i raznih drugih formacija iz Srbije. Fond za humanitarno pravo sprovodi istraživanje koje se tiče državljana Srbije i Crne Gore koji su izgubili život na teritoriji Hrvatske.”

Prema istraživanju FHP 2.087 ljudi je poginulo i nestalo u ratovima na teritoriji Hrvatske (1.111) i BiH (724), te na teritoriji Srbije 104, među kojima je više od 20 ljudi skinutih sa voza na liniji Beograd-Bar, zatim u Sjeverinu, Bukovici u Crnoj Gori, a za 103 državljana Srbije i Crne Gore još nije utvrđeno na kojoj lokaciji su poginuli.

Po prvi put je iznesen podatak da je 1990. i 1991. veliki broj mladih ljudi, koji su otišli na redovno služenje vojnog roka u JNA, bez da su obavještene njihove porodice, poslato na ratišta, prije svega na teritoriji Hrvatske, u Vukovar, Vinkovce, Osijek… FHP je utvrdio da je najmanje 609 tih vojnika koji su imali 18 i 19 godina tada poginuo.

Za forenzičku sliku toga šta se događalo u ratovima bivše Jugoslavije važan doprinos su i podaci o ubijenim i nestalim na Kosovu u vrijeme rata u periodu od 1998. do 2000. godine, dakle ne samo period oružanog sukoba, već i ubistva i nestanci i nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma, kada se nakon povlačenja srpskih snaga sa Kosova dešavaju učestala ubistva i nestanci upravo u vezi sa ratom. Podaci pokazuju da je u tom periodu život izgubilo 8.690 Albanaca, 1.196 Srba, 445 Bošnjaka.

Posebno pažnju skreće što je veliki broj žrtava starijih od 60 godina, što pokazuje jednu posebnu strategiju u odnosu na stanovništvo. Poginulo je 2.122 pripadnika OVK, a na strani Vojske Jugoslavije i MUP-a (do kraja 2000. godine) 1.090. Na Kosovu je u kratkom periodu ubijeno 8.322 civila, od toga 1.142 srpskih. Velike nesporazume i netačnu sliku o ratnim žrtvama na Kosovu stvara podatak (političkim porukama o hiljadama ubijenih) o tome koliko je ubijeno civila na Kosovu poslije povlačenja srpske vojske, a stvarni podaci, dokumentirani u FHPK, imenom i prezimenom, pokazuju da je život izgubilo 679 Srba i 238 Albanaca.

Nataša Kandić je na kraju rekla: “Ovo dokumentovanje kako ljudskih žrtava tako i logora i zatočeničkih objekata je nešto što nema alternativu. Civilno društvo ne može u potpunosti ovo završiti, jer je krajnji cilj javno priznanje žrtava, a taj zadatak pripada, državama, vladama, političarima. Civilno društvo može da pomogne, a da kada sva imena žrtava kroz REKOM budu utvrđena, da države javno priznaju te žrtve i da prvi put u istoriji Balkana počnemo da gradimo sjećanje na ljude koji su imali svoj život, prošlost, ime i prezime, a da prestanemo sećanje da gradimo na brojkama.”

  Izveštaj TPOS, 10.12.2015.

 

Galerija fotografija sa prezentacije

Medijski izveštaji