REKOM mreža pomirenja

sinan_alic_946829120

24.08.2015.

Reagovanja: Branko Todorović laže i podmeće

t_oslobodjenje.jpg

 

Piše Sinan Alić

 

Treba biti beskrajno bezobrazan i javno prozvati Natašu Kandić kao promotora i glasnogovornika srpske politike koja bi prošlost iz devedesetih godina relativizirala. Ne trepnuvši učinio je to u intervjuu „Oslobođenju“ („Vučićeva ideja mi liči na dječiju igru“, Oslobođenje od 15. augusta 2015).

Citiraću Todorovića: „Reći ću to vrlo otvoreno i direktno: Prije četri-pet godina ista takva inicijativa (o danu sjećanja je riječ, napomena S.A) je krenula iz Beograda, ali tada je bila vođena pod plaštom civilnog društva i nevladinih organizacija i pod imenom REKOM. Predvodila ih je Nataša Kandić …i već tada je mnogima u BiH bilo jasno da je iza te nerealne inicijative koja takođe, prije svega nije išla u korist žrtava i to, naglašavam ovo, svih žrtava u regionu, stajao režim u Beogradu“.

Analizirajmo ove dvije-tri rečenice koje su izgovorne „vrlo otvoreno“, jer profesor jezika ne shvata da ako je nešto otvoreno onda ne može biti – vrlo. Ili je otvoreno ili nije. A Todorović je bio otvoren.

Krenimo redom:

  1. U Koalciji za REKOM sam od samog početka i odgovorno tvrdim da nikada, niko, pa ni Nataša Kandić, nije pominjao dan sjećanja iako ta ideja samo po sebi nije kompromitirajuća. Mogu je kompromitirati predlagači kao što je slučaj sa Vučićem. Nataša Kandić od samog početka i danas insistira na popisu svih žrtava i utvrđivanje uzroka njihovog stradanja. Dakle, Todorović, bezočno laže.
  2. Po njemu tu Natašinu „podvalu“ prepoznali su „mnogi u BiH“, a da bi to mnoštvo ilustrovao, pored sebe, spomenuo je Vehida Šehića i Edina Ramulića. Eto, to mnoštvo prepoznalo je, kaže Todorović, da iza navodne Natašine inicijative stoji zvanični Beograd. Druga ordinirana laž Branka Todorovića je da je spomenuto „mnoštvo“ napustilo REKOM zbog Natašine incijative o danu sjećanja.
  3. U direktnom televizijskom suočavanju sa Brankom Todorovićem u programu FTV, istog dana, kada je on u ime „mnoštva“ obavijestio javnost o razlozima napuštanje Koalcije za REKOM, definisao sam njegovo napuštanje te inicijative. Za ostalu dvojicu ne znam, ali Todorović je to učinio jer nije naviknut da „šuštanje novca“ nije pod njegovom kontrolom. Ako Šehić i Ramulić, ali i mnogi drugi iz Koalicije za REKOM-a imaju i malo ljudskosti ogradiće se od ove Todorovićeve podvale.
  4. Todorović kaže da je bio protiv REKOM-a jer nije išao u korist svim žrtvama, jer je u pozadini bio zvanični Beograd, a Nataša Kandić istureni igrač. Na koje žrtve Todorović misli, a pogotovo u ime kojih žrtava govori. Ako su mu žrtve na prvom mjesto mogao je to pokazati angažmanom u svom dvorištu. Nije mu za to trebao niko, pa ni Nataša Kandić. U Bijeljni je aprilskih dana 1992. godine stradalo između 300 i 400 Bošnjaka. Da je htjeo mogao je Todorović utvrditi spisak svih nestalih u akcijama etničkog čišćenja Bijeljine od nesrpskog življa koje je predvodio Vojkan Đurković. Mogao je, ali nije. Kada mu je stalo toliko do žrtava mogao se pojaviti ne bilo kojoj komemoraciji bijeljinskim žrtvama, ali nije. Unosnije je prosipati opštu pričo o žrtavama, lijepe se na to lakovjerni stranci, i istovremeno okretati glavu od stradanja svojih komšija, kompletnih familija Sarajlić, Sejmenović i Maglić. Ubijeni su u danima dok se smrt kotrljala bijeljinskim sokacima, a među njima je bilo sedmoro djece i osam žena. Baš tih dana „sumnjiva“ Nataša Kandić je dolazila u Bijeljinu da svijetu otkrije činjenice. Mogao je Todorović, koji roni krokodilske suze zbog žrtava, podići makar jednu krivičnu prijavu protiv bijeljenskih kabadahija i egzekutora sa kojima se danas susreće u kafićima. Mogao je, ali nije. Lakše je lakovjernim strancima, prodati dobro upakovanu, a u suštini šuplju priču o ljudskim pravima i na tome dobro profitirati.
  5. Todoroviću smeta što je REKOM „finansijski i logistički“ podržan od strane lakovjernih stranaca, ali ta lakovjernost nije rezutirala Natašinom vilom na Dedinju. Kakvi su rezultati „lakovjernosti stranaca“ u njegovom slučaju?   Lakovjernim se pokazalo osoblje danske, švedske , američke i inih ambasada u BiH koje je Branko često pohodio sa fasciklima punih projekata. Oni to uredno finansirali, a u strogom centru Bijeljine, u Ulici Patrijarha Pavla, tik preko puta Kačavendinog dvora Branko Todorović, inkasant tuđe nesreće, sagradio veleljepno zdanje. Sve se događa u vrijeme kada je „đavolji vladika“ vedrio i oblačio Bijeljinom, pa se tako atraktivna lokacija u njegovom komšiluku i nije mogla dodijeliti nikome bez njegovog znanja. Sada to zdanje Branko rentira banjalučkoj Novoj banci za tričavih dvadesetak hijada maraka.

U Bijeljini se kao vic prepričava, kažu istinita, anegdota u kojoj je glavni junak tamošnji ugostitelj poznat pod nadimkom Šico. On je ju već pomenutoj ulici imao kafanu, a potom sagradio manji hotel. Potom je Kačavenda, prethodno sredivši papire i Opštini, u istoj ulici, na bošnjačkoj zemlji, sagradio svoj dvorac. Nešto kasnije, sa druge strane ulice, Branko Todorović, Ostap Bender nevladinog sektora zapadnog Balkana izlijeva temelja za svoje zdanje.

Tada Šico izgovara anegdotsku rečenicu: – Ljudi, puno su tri lopova u jednoj ulici!

 

Autor je predsjednik Fondacije Istina Pravda Pomirenje

(Objavljeno u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje, 22.08.2015.)