REKOM mreža pomirenja

Kemija Hodžić

23.12.2020.

Kemija Hodžić: Mi još uvijek živimo rat

BiH, Kemija Hodžić, REKOM

Kemija Hodžić, istraživačica REKOM mreže pomirenja, govorila je za dnevni list Danas o sopstvenom iskustvu rata i posleratne stvarnosti u Bosni i Hercegovini.

„Ali, ja nemam sjećanja“, rekoh kao da ću svojim ne baš zavidnim iskustvom obezvrijediti sve one koji su pisali prije mene.

Njihove su priče satkane uspomenama od kojih se ledi krv u žilama, a moja je nekako obična. Uostalom, kako da pišem o sebi kada još uvijek nisam napisala ni pola onih priča koje zaslužuju da ih neko pročita za razliku od ove moje, prosječne i obične?

***

Kroz staklo prekriveno tragovima leda posmatram prizor. U staroj, izblijedjeloj jakni na mokrom asfaltu, sa kapljicama krvi skorenim na čelu, sjedi crnokosa žena a u rukama drži dječaka, godinu ili dvije mlađeg od mene… Oko nje desetine uplakanih žena i djece mole za pomoć. Odmahujući glavom, majka veli: „Izbjeglice sa Kosova“…

***

Ja, hipnotisana tom neznanom gomilom ljudi i potpuno nesvjesna realnosti, upitah: „Možemo li ih mi povesti, vidiš da im se autobus pokvario.“ Tek par godina kasnije sam postala svjesna da scena kojoj sam kao šestogodišnjakinja svjedočila nije tek neki naivni kvar na autobusu, nego okrutno poigravanje sudbine… u koju, usput rečeno, i ne vjerujem… sa onima koji to najmanje zaslužuju.

***

Krajem prošlog vijeka, u blizini Mrkonjić Grada, sa šlepera koji se kretao iz suprotnog smjera, sručili su se balvani na autobus prepun kosovskih izbjeglica. To je ujedno bilo i moje prvo, a nažalost ne i posljednje, suočavanje sa činjenicom da, iako živim pod staklenim zvonom, ne mogu pobjeći od svega onoga što mi je predodređeno da vidim i čujem, zahvaljujući podneblju u kojem sam rođena. Ipak, mnogi upravo zbog toga – niti vide, niti čuju.

***

Rođena sam tamo gdje je, u želji da se više nijedno bošnjačko dijete ne rodi, počinjen genocid. Rođena sam 1992. godine, tačno mjesec dana prije no što su srpske snage prvi put ušle u Srebrenicu… a dvadesetak dana kasnije, prilikom izlaska, za sobom ostavile pustoš i smrt ubivši oko 30 Bošnjaka, žena, djece, starih, nepokretnih i bolesnih.

***

Toga dana, 8. maja 1992, posijano je sjeme genocida i nebrojenih zločina počinjenih na tlu Bosne i Hercegovine, koji će, iako ih se i ne sjećam, obilježiti moj, i život čitave jedne generacije… kojoj su svojim zlodjelima oduzeli identitet, uništili djetinjstvo, opustošili državu i natjerali je da se za opstanak bori sa vjetrenjačama.

***

Nešto više od godinu dana nakon prestanka rata, na malom TV ekranu slušam navijače domaće ekipe kako ponosno izgovaraju riječi himne: „Jedna si jedina, moja domovina, jedna si jedina Bosna i Hercegovina“… i nesvjesno, zajedno s njima, počinjem ponavljati tekst koji ću ubrzo moći čuti isključivo na utakmicama reprezentacije Bosne i Hercegovine…

***

Kao takav nije odgovarao predstavnicima srpskog i hrvatskog naroda, jer se nigdje u tekstu ne spominju ova dva naroda. Tačno, ali se u tekstu himne nigdje ne spominje ni onaj treći, konstitutivni bošnjački narod… No, i kao takva samo je Bošnjacima bila prihvatljiva.

***

Zbog protivljenja predstavnika srpskog i hrvatskog naroda visoki predstavnik Carlos Westendorp iskoristio je Bonske ovlasti i 10. februara 1998. godine darovao maloj i mladoj državi Bosni i Hercegovini himnu bez teksta, kreativnog naziva „Intermezzo“.

***

Deset godina kasnije organizovan je anonimni konkurs za izbor teksta za novu himnu… Isti je predstavljen, kako to obično biva, na svečanoj ceremoniji. I gle čuda tekst: „Ti si svjetlo duše, vječne vatre plam, majko naša, zemljo Bosno, tebi pripadam..“, dobio je zeleno svjetlo Vijeća ministara i Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH.

***

Ali, oboren je u Domu naroda jer Dušanku Majkić, SNSD-ovu zastupnicu, nije dovoljno uzbudio. Ne, nije ironija… Dušanka Majkić je zaista u svom obrazloženju istakla da je ovaj tekst nije dovoljno uzbudio.

***

Danas, 22 godine otkako nam je himna ostala bez teksta, i otkako na svečanim ceremonijama u toku intoniranja himne ustajem da šutim, moj drugar Dario iz Vitine, mjesta u blizini Ljubuškog, kaže da nikada u životu, iako ima više od 30 godina, nije čuo himnu Bosne i Hercegovine.

***

Patriotski sam mu tražila veličanstvene prizore sa utakmica želeći da osjeti istu ljubav prema državi u kojoj živimo, kao što ja osjetim kada čujem odbačene riječi: „Bog nek te sačuva za pokoljenja nova, zemljo mojih snova, mojih pradjedova“, no bojim se da nisam uspjela u tome.

***

Umjesto bosanskog ljiljana, kao najreprezentativnijeg pokazatelja bosanskohercegovačke historije i svega onoga što je ona ikada predstavljala, država Bosna i Hercegovina je dobila nametnutu žuto-plavu zastavu, koja vuče korijene sa Vartinih baterija. Darovao nam ju je, kao i himnu „Intermezzo“, visoki predstavnik Carlos Westendorp nakon protivljenja političkih predstavnika iz manjeg bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska.

***

Oni nisu željeli da prihvate zastavu države protiv koje su ratovali, jednako kao što ne prihvataju ni ovu danas, pa umjesto državne žuto-plave zastave, entitet Republika Srpska je prekriven ratnom trobojnicom. Istom onom trobojnicom koja se nalazila na uniformama vojnika koji su počinili genocid u Srebrenici, kao i ostale zločine na području Bosne i Hercegovine. To građanima entiteta Republika Srpska ne smeta, za razliku od ljiljana, stoljetnog bosanskohercegovačkog simbola.

***

Odrastajući u multikulturalnoj sredini, potpuno nesvjesna okruženja u kojem živim, srčano sam vjerovala u pomirenje i suživot. Onda sam odjednom odrasla i shvatila da su oni koje većina građana entiteta Republika Srpska smatra herojima, u stvari zločinci i da ne postoji vrijeme i mjesto u kojem bih ja željela da gradim budućnost s takvim ljudima – a moram.

***

Njima država služi samo kao pokriće za MMF kredite, a meni je ona simbol doma, ljubavi, požrtvovavnosti i hrabrosti. Oni ulicama i obrazovnim istitucijama ponosno daju imena osuđenih ratnih zločinaca, a ja se svaki put postidim kada pišem o zločinima koji su počinili pojedini pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine.

***

Oni ljubav prema vlastitom iskazuju mržnjom prema drugom narodu, a ja ih nikada nisam dijelila na „moje“ i „njihove“ ili, kako u Ustavu BiH piše, „konstitutivne“ narode BiH.

***

„Da li to znači da treba poginuti sto hiljada ljudi da bi se ova država zvala Bosna i Hercegovina“ pitam, vidno iznervirana predavanjem koje nam je na prvoj godini fakulteta održao profesor sociologije… On mi, kao da sam postavila potpuno apsurdno pitanje odgovara: „Naravno da treba.“

***

Naredne četiri godine svog života bila sam primorana da slušam ovog kvaziintelektualca koji je gradeći mir priželjkivao rat, jednako kao i bosanskohercegovački političari koji nacionalističkom retorikom raspiruju mržnju boreći se za „svoj narod“.

***

A onda, kada im uzvrate istom mjerom, ljigavo odgovaraju: „Za ovu državu ima ko ratovati“… Tako trguju životima građana Bosne i Hercegovine kao da su u njihovom vlasništvu. A jesu, jer poslušno kao i kolege mi pred navedenim profesorom saginju glavu svaki put kada se odlučuje o njihovoj sudbini.

***

Iste godine kada sam upisala fakultet, Milorad Dodik je izabran za predsjednika entiteta Republika Srpska. Pamtila sam ga po izjavi: „Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici“… No građani Republike Srpske, za razliku od mene, su mišljenja da do iskrenog pomirenja može doći samo ukoliko se okrenemo budućnosti, a prošlost ostavimo iza sebe. Naravno, sve osim Jasenovca i Kosovskog boja.

***

Oni su također, za razliku od mene, spremni, ako je riječ o iskrenom pokajanju, sve oprostiti. Oprostili su Miloradu Dodiku izjavu da savršeno dobro zna da je u Srebrenici počinjen genocid datu pred televizijskim kamerama.

***

Oprostili su i Biljani Plavšić priznanje krivice za zločine protiv čovječnosti počinjene nad bošnjačkim stanovništvom. Oprostili su i heroju im, Karadžić Radovanu što je na pitanje: „Šta će biti s narodom?“ odgovorio: „Ko jebe narod.“

***

Oni također, za razliku od mene, vjeruju. Vjeruju da je Nikola Špirić kupio stan u Beču od 400.000 eura od prodaje knjiga… ali, eto ne vjeruju da su Srbi odgovorni za granatiranje Markala i Kapije.

***

„Sram te bilo. Piši o zločinima koje su počinili pripadnici HVO-a nad Bošnjacima, taj zločin koji spominješ je mizerija u odnosu na to šta su oni nama radili“… čitam komentar i razmišljam o nama. Pisala sam o Augustini Grebenar, osmogodišnjoj djevojčici koja je zajedno sa još sedam svojih prijatelja ubijena na igralištu u Vitezu. Granata je ispaljena sa položaja Armije RbiH, a za zločin niko nije odgovarao.

***

Kako smrt nevinog djeteta možemo opravdati bilo čime? Odakle nam pravo da žrtve dijelimo na „naše“ i „njihove“? Ko su ljudi koji kriju čovjeka koji je ispalio granatu i ubio osmero djece?

***

„Zajedno su odrasli, zajedno su živjeli, zajedno su umrli i zajedno će biti ukopani“… ponavljam po ko zna koji put rečenicu koju je izrekao Selim Bešlagić, ratni načelnik Tuzle… kojom mi je vratio nadu da nije sve izgubljeno u nama ljudima.

***

Taktička grupa VRS kojom je komandovao Novak Đukić je 25. maja 1995. godine sa Ozrena ispalila granatu koja je ubila 71 ljudsko biće… SEDAMDESET JEDNO!… a ranila 150… STO PEDESET!… Prosjek starosti poginulih bio je 24 godine.

***

Ukop, sahrana, dženaza poginulim je održana u pola 4 ujutro iz sigurnosnih razloga a istu je trebao klanjati Mustafa Cerić, no nije, klanjao ju je tuzlanski muftija. Naime, toga dana Selim Beslagić, ratni načelnik Tuzle, primio je poziv od Mustafe efendije Cerića, koji je tražio da se kosti muslimana odvoje od onih koji to nisu.

***

Zahtjev mu je odbijen, a nastavak priče nije uopšte bitan. Bitno je Bešlagićevo: „Zajedno su odrasli, zajedno su živjeli, zajedno su umrli i zajedno će biti ukopani.“

***

Sunčan augustovski dan. Iz Tuzle smo se zaputili prema Bihaću, u kojem sam svojevremeno živjela, ali ćemo svratiti do Prijedora kako bismo popili kafu sa Sudbinom. Dok ispijamo kafu u bašti kafića on nam glavom pokazuje prema čovjeku u policijskoj uniformi i mirno konstatuje: „Ono je bivši nadzornik logora Trnopolje.“

***

Ne pomjeram se. Šutim jer ne postoje dovoljno vrijedne riječi koje ja mogu izgovoriti maloljetnom logorašu koji je prije 20 godina zatočen, a potom i protjeran iz rodnog grada u kojem danas on treba vjerovati da će ga njegov dželat štititi. Ja ne vjerujem, no on se još uvijek nada.

***

Stala sam na pola puta i ne mogu dalje. Zvornička Kamenica. Dolina grobnica u kojoj se na svakih desetak metara nalazi po jedna spomen-ploča. U dvorištima kuća, u septičkim jamama i kraj puteva u „Dolini grobnica“… kako mještani nazivaju svoje selo, do sada je pronađeno više od 4.000… ČETIRI HILJADE!… posmrtnih ostataka bošnjačkih civila… čija su tijela iz primarnih masovnih grobnica, skoro dva mjeseca nakon što su poubijani i zakopani, komadana i utovarana teškim mašinama u kamione lokalnih transportnih preduzeća angažovanih za tu potrebu…

***

Do sekundarnih grobnica u ovom selu, provožena su kroz centar Zvornika, pri čemu se, prema iskazu Vinka Pandurovića, komandanta Zvorničke brigade, datom tokom svjedočenja pred MKSJ „stanovništvo žalilo zbog smrada“.

***

Na maloj ploči, skrivenoj u travi, ne vidim slova, ali zamišljam lica ljudi koji su pucali u nenaoružane civile, njihova tijela bagerima bacali u grobnice… vidim i lice čovjeka koji je upravljao bagerom koji je zakopavao grobnice… a potom istim tim bagerom komadao mrtva tijela srebreničkih Bošnjaka… pa ih utovarao u kamione koji su ih prevozili na druge lokacije, kako bi se sakrili tragovi zločina.

***

Rezultati izbora održanih prije nešto manje od mjesec dana pokazali su da i 25 godina nakon završetka rata na glasove birača u entitetu Republika Srpska mogu računati samo oni političari koji otvoreno negiraju genocid, veličaju osuđene ratne zločince i poriču presude MKSJ.

***

Pokazatelj toga je i izborni rezultat koji je ostvarila nedavno formirana politička opcija Pokret za pravdu, nastala na inicijativu neformalne grupe građana „Pravda za Davida“… kao izraz nezadovoljstva radom policije i pravosudnih organa entiteta Republika Srpska na rješavanju, nikada rasvjetljenog ubistva Davida Dragičevića.

***

Ova grupa je u jednom trenutku brojala oko 400.000 članova na društvenim mrežama, a na protestima protiv režima održanim 25. decembra 2018. godine na trgu Krajine u Banjaluci uspjeli su skupiti 40.000 građana iz svih krajeva Bosne i Hercegovine.

***

Unatoč ovakvoj podršci Pokret za pravdu nije prešao cenzus, jer im se izborni program zasnivao na insistiranju na vladavini prava i borbi protiv korupcije, za razliku od svih ostalih političkih partija koje su kao prioritete isticali negiranje genocida, presuda MKSJ i države BiH.

***

Tmuran dan jučer u Sarajevu. Nakon iscrpljujućeg radnog sastanka sa kolegama odlazim u obližnji restoran. „Jeste ista uprava, ali na početku rata nije bila Armije RBiH, nego Teritorijalna odbrana“, kaže Emil: „Pa nije bitno. Na početku rata su zatočavali Srbe, a kasnije, kada je izbio sukob između Armije i HVO-a, zatočavaju Hrvate“, odgovaram. Mirna kaže da je radila na toj presudi, a Amira, u čudu zbog nastavka naše diskusije vezane za posao i u restoranu, konstatuje: „Ljudi putuju na Mars, a mi se još uvijek bavimo mapiranjem logora.“

***

Danas, 25 godina nakon završetka ratnog sukoba, radim kao istraživačica koalicije za REKOM na projektu „Mapiranje logora i mjesta zatočenja u Bosni i Hercegovini“, i svaki dan se srećem sa ljudima koji, iako su preživjeli, još uvijek žive rat.

***

Žive ga, a i mi zajedno s njima, jer su nas podijelili, oduzeli identitet, uništili obrazovni sistem, uveli partokratiju, doveli na rub egzistencije… Natjerali su nas da se radujemo kad nam dragi ljudi odlaze iz države u nadi da će im tamo negdje biti bolje nego ovdje.

***

Ja ne idem iz svoje domovine. Ostajem ovdje da se borim sa vjetrenjačama i čitam komentare na ovaj i slične tekstove u kojima su oni o kojima pišem saglasni, ali najčešće uz ono „ali“, koje će jedan zločin opravdati drugim.

***

A sve dok zločine jednih pravdamo zločinima drugih, buduće generacije će nositi teret kolektivne krivice koju smo im mi nametnuli, jer smo prestali da se borimo sa vjetrenjačama u nadi da će nam biti bolje ako se pridružimo onima koji negiraju genocid, slave zločince i osporavaju presude.”

 


Ovaj članak je prvobitno objavljen na portalu danas.rs