REKOM mreža pomirenja

Natasa Kandic za Press Kit 1

22.11.2014.

Kandić otkriva pozadinu haške blamaže sa Šešeljem

t_t-portal.png

 

 

 

KAKO SANIRATI RATNE RANE

Autorka: Ivana Erceg Matijašević

22.11.2014

Puštanje ratnog huškača Vojislava Šešelja iz haškog zatvora te njegovo vraćanje odmah nakon dolaska u Srbiju na ratnu stazu iz 90-ih, kada je pozivao na progon Hrvata i Muslimana u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, dijelovima BiH i Vojvodine, izazvalo je ogorčenje i nove napetosti u regiji. Ogorčenje na Haški sud izrazio je čak i glavni haški tužitelj Serge Brammertz. U intervjuu za tportal koordinatorica REKOM-a Nataša Kandić pojasnila je kako je došlo, prema njezinim saznanjima, do teške kompromitacije haških sudaca

‘Puštanje Vojislava Šešelja iz Haaga bez presude teška je brljotina Haškog suda koji u 12 godina nije bio u stanju riješiti njegov predmet. Imali su dosta dokaza. Šešelj je, doduše, osoba koja je godinama uspijevala opstruirati svaku odluku sudaca i cijeli postupak. On je na čvrste dokaze tužiteljstva uspio odgovoriti na način da je izmijenio dokaze. On je 11 svjedoka tužiteljstva pet godina nakon njihova svjedočenja ponovno uveo u postupak i natjerao ih da promijene svoje iskaze, a rekli su da su bili pod teškim pritiskom i prijetnjama tužitelja da će biti osuđeni i završiti u zatvoru ako ne terete Šešelja. Naravno da su to izmišljotine. Na kraju su dali iskaze potpuno suprotne ranijima. Šešelj je također uspio u Tribunalu napraviti takvu pomutnju da je potaknuo Theodora Merona, predsjednika Haškog suda, i još neke da mu se priključe i isključe danskog suca Frederika Harhoffa iz kruga sudaca’, rekla nam je Nataša Kandić.

Kako je Šešelj uspio pridobiti haške suce da se urote s njim protiv svog kolege?

Šešelj je lukavo isplanirao kako postići to da se protiv njega ne donese presuda i učinio je sve da do toga ne dođe. Kada je završeno izvođenje dokaza i kada je zakazano donošenje presude, tražio je izuzeće suca Harhoffa jer je pokazao pristranost kada je objavio pismo u kojem je napisao da je čuo kako je predsjednik Tribunala, Amerikanac Theodor Meron, provodio pritisak na druge suce da odobre oslobađanje hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača, generala nekadašnje JNA Momčila Perišića i srpskih obavještajaca Jovice Stanišića i Franka Simatovića. Šešelj je to pismo iskoristio kao argument o neobjektivnosti danskog suca. Meronu i drugim sucima to je bio odličan povod da se riješe Harhoffa jer im nije odgovaralo njegovo protivljenje novim haškim pravilima koja su uspostavljena u predmetima Gotovina i Perišić. Isključenjem suca Harhoffa učvrstili su svoju poziciju za izmijenjene standarde. Šešelju je to poslužilo da izbjegne izricanje presude za najmanje godinu dana, koliko će trebati novom sucu da se upozna s predmetom kako bi mogao sudjelovati u postupku donošenja presude. Tu je Šešelj doista pobijedio Haški sud. Bilo je međutim još situacija u kojima ih je natjerao da poštuju njegovu volju. Primjerice kad je štrajkao glađu jer se bunio protiv nametanja odvjetnika po službenoj dužnosti. Rekao je da iz Haškog suda neće izaći ni pod kojim uvjetima i uspio je u tome: izašao je na bezuvjetnu privremenu slobodu. A niti Srbija ima ikakve obaveze kad je Šešelj u pitanju. Sad pak govori da se u Haag neće vratiti dobrovoljno.

Haški sud uskoro prestaje s radom, a mnogi zločini koji nisu procesuirani i brojni zločinci koji su prošli bez kazne prepušteni su domaćim pravosuđima. No sve to ide vrlo sporo pa su žrtve s pravom ogorčene, naročito obitelji nestalih koje i 23 godine nakon početka ratova na prostoru bivše Jugoslavije tragaju za 13.000 ljudi. U Hrvatskoj je najmanje 1.600 nestalih, u BiH 9.643 osobe, na Kosovu 1.711.

Pokazalo se da su suđenja za ratne zločine, kakva god bila, prihvaćeni mehanizam suočavanja s prošlošću. Međutim nitko ne postavlja pitanje nekoga drugog mehanizma rješavanja ratnih posljedica, poput reparacija, koje se odvijaju preko dugotrajnih suđenja. Europska komisija koja je godinama uvjetovala državama s prostora bivše Jugoslavije suradnju s Haškim tribunalom sada više ne pokazuje interes za okončanje započetog: nema novih istraga, nema ni razloga za taj pritisak. Sve je prepušteno državama, udrugama žrtava i nevladinim organizacijama koje preko pojedinačnih slučajeva pokušavaju natjerati države da razumiju da su reparacije neophodne kao način obeštećivanja preživjelih žrtava. Izuzev toga, suđenja traju predugo, a obitelji često nisu uključene u proces. Vrijeme prolazi, a svjedoci nestaju. Sve se odvija u okviru sudnica, a upravo zbog tih nedostataka svi oni koji su optuženi na Haškom tribunalu kasnije grade svoju javnu poziciju heroja. Oslobađajuće presude su primljene kao dokaz da države nemaju nikakvu odgovornost za izbijanje ratova i zločine koji su se dogodili. No REKOM je pokazao da je potreban regionalni mehanizam za žrtve koji će im dati platformu za svjedočenja o traumama koje su preživjeli. Naravno da to njihovo svjedočanstvo mora imati kredibilitet, odnosno mora biti utvrđeno da se to doista dogodilo. U dokumentiranju svjedočanstava o ratnim zbivanjima koristimo i ona izrečena pred Haškim sudom, naročito ako daju točnu, preciznu sliku o onome što se dogodilo prilikom počinjenja tih velikih, masovnih zločina.

Polazeći od tih činjenica, REKOM je krenuo u izradu strategije tranzicijske pravde (suočavanja s prošlošću) u postkonfliktnim društvima, a ona bi se odnosila na sve zemlje bivše Jugoslavije. Ne samo zbog nas, nego i zato što naše iskustvo može pomoći i drugima.

Ima li REKOM za svoju misiju potporu predstavnika vlasti u državama s područja bivše Jugoslavije?

Trebalo nam je dvije godine da od predsjednika država dobijemo izaslanike. To se otegnulo jer je riječ o sedam država pa se svako malo događaju izbori u nekoj od njih, a oni sve dodatno prolongiraju. Realno je očekivati da neće doći do radikalnih promjena u pogledu na REKOM jer su stvorene sve institucionalne pretpostavke da uspješno surađujemo s državnim organima. Jedan od najznačajnijih ciljeva bit će popisivanje svih žrtava stradalih u ratovima i opisivanje okolnosti pod kojima su izgubile život. Pritom, sve žrtve, bez obzira na to jesu li bile civili ili vojnici, imat će jednak tretman. Potencijal REKOM-a je da otkloni ograničenja sudova, ali i da potakne suđenja za ratne zločine. Sve je manje predmeta za ratne zločine, ali REKOM će sa svojom regionalnom dimenzijom biti sjedište u koje će se slijevati i prikupljaju dokazi što mogu potaknuti nova suđenja.

Na 10. Forumu REKOM-a čuli smo stravična svjedočanstva preživjelih koji nova poniženja doživljavaju u srazu s državnim birokracijama kad dođu tražiti i minimalna prava.

Uvjerili ste se na sesiji na kojoj su žrtve govorile o tome kako na njihovu iskustvu izgleda pravda za žrtve. Primjerice jedna je žena rekla kako se već 20 godina uz pomoć nevladinih organizacija bori za pravdu, a sad mora platiti sudske troškove u vezi s tužbom za naknadu štete koju je podnijela protiv Hrvatske. Zatim, druga žena čak deset godina nije mogla dobiti dokument kojim bi dokazala da joj je muž mrtav, iako zna gdje mu je grob jer ga je sahranio KFOR. Deset godina se vodio kao živ, a ona mu je išla na grob. Najveći problem je s obiteljima nestalih koji godinama bezuspješno traže svoje najbliže. Nama koji nismo u njihovoj koži dramatično je čuti majku koja kaže da je bila sretna zato što je našla dvije koščice svoga sina. Bile su u dvije zasebne rake udaljene jedna od druge 25 kilometara. Ta majka je sretna i zadovoljna jer sada ima grob svog sina, a tisuće drugih još uvijek tragaju za svojim najmilijima. Naime posmrtni ostaci su presudni fizički simbol sjećanja na žrtve. Kada nema grobova, nema javnog pamćenja na mrtve i sve ostaje u okviru obiteljskog sjećanja.

Hrvatska je shvatila da je krajnje vrijeme da stvori zakonski okvir kako bi obeštetila civilne žrtve rata koje u odnosu na one ratne nemaju nikakva prava, no branitelji koji već tjednima prosvjeduju pred resornim ministarstvom boreći se za cementiranje svojih prava nastoje to opstruirati proglašavajući taj napor izjednačavanjem žrtve i agresora. Ima li, prema vašem mišljenju, nade da žrtve u Hrvatskoj ipak dobiju taj važan zakon?

Događaji u Hrvatskoj jesu neočekivani jer se s vremenom očekuje da položaj veterana toliko godina nakon rata bude drukčiji i da se integriraju u društvo, a ne da se stalno ističe braniteljski status kao najvažnija društvena kategorija. Međutim u ostalim državama u regiji nije takva situacija. U Srbiji, koja je sudjelovala u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Kosovu, došlo je do prirodne stabilizacije. Pitanje veterana postavljeno je jedino kad su u Strasbourgu tražili svoja prava – isplatu ratnih dnevnica. No mimo toga oni u društvu nemaju neka specijalna prava, a ponajmanje su politički faktor. Oni koji su tvrdili da su oštećeni, natjerani u rat, tražili su da im dnevnice budu isplaćene prema važećim pravilnicima. Njihove ambicije nisu političke, a slično je i s veteranima u BiH. A kosovski veterani dobili su značajno upozorenje da nisu najvažniji u državi jer im je Europska unija najavila osnivanje suda za zločine koji su počinili pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova. U Hrvatskoj je vrlo posebna situacija: kako vrijeme prolazi, umjesto da su branitelji sve više integrirani u društvo i bliži svim žrtvama, oni svakim danom dobivaju sve veću političku poziciju. Teško je njihove zahtjeve uklopiti u europski vrijednosni sustav, a s distance se vidi da – ono što se meni čini opasnim – najviši državni dužnosnici dolaze u situaciju da radi nekog mira donose odluke i čine ustupke koji su dugoročno štetni. Bojim se da bi to moglo dovesti u pitanje napredak koji je postignut u zemlji da se ispravi nepravda prema civilnim žrtvama jer o njima nitko zapravo nije vodio računa.

Što je REKOM i kada će se o njemu učiti u školi?

Koalicija za REKOM okuplja više od 1900 organizacija civilnog društva, pojedinaca iz svih država nastalih raspadom bivše SFRJ. Među njima su i udruge roditelja i obitelji nestalih osoba, veterana, novinara, predstavnika manjinskih etničkih zajednica, organizacija za zaštitu ljudskih prava i slično. REKOM treba utvrditi činjenice o ratnim zločinima i drugim kršenjima ljudskih prava izvršenim u razdoblju od 1. siječnja 1991. do kraja prosinca 2001. Načelno postoji politička podrška da činjenice koje utvrdi REKOM uđu u obrazovni sustav.

This website was created and maintained with the financial support of the European Union. Its contents are the sole responsibility of the RECOM Reconciliation Network and do not necessarily reflect the views of the European Union.