REKOM mreža pomirenja

zijo

17.06.2015.

Pitanje ratnog stradanja Roma tek treba da bude otvoreno

Jelena Grujić Zindović, Romi, War Crimes, Zijo Ribić, Žrtve

zijo

 

Jedino suđenje za ratne zločine počinjene nad Romima u celoj bivšoj Jugoslaviji je bez uspeha

 

Jelena Grujić Zindović

 

 

Kao da se začuje neka posebna muzika dok se gustira paprikaš Zije Ribića. Da, to jelo je možda previše ljuto, ali je njegov ukus toliko snažan i delikatan da se, nakon svakog zalogaja, čuje neki drugi ton. Zijo je odličan kuvar, ali njegova kuhinja nije tipična za Bosnu i Hercegovinu, njegovu domovinu. On svojim jelima daje neki poseban, romski začin, i to je zapravo tajna njegovog paprikaša, koju bi radoznali gosti hotela u kojem radi verovatno želeli da saznaju. Ovom svetu je potrebno više romskih kuvara.

Nažalost, njegov kuvarski talenat nije ono što ga je dovelo u Srbiju i omogućilo nam da ga upoznamo. Zijo poslednjih godina dolazi u Beograd zbog procesa koji se vodi pred Odeljenjem za ratne zločine Višeg suda za zločine počinjene u oblasti Zvornika 1992. godine. On je bio ključni svedok tužilaštva u dugom procesu za ratne zločine protiv civilnog stanovništva koje je, u oblasti Zvornika, počinila jedinica dobrovoljaca poznata kao „Simini četnici“. Prošle godine, tokom prvog suđenja, sedmorica pripadnika te paravojne formacije osuđena su na ukupno 73 godine zatvora. Odmah nakon izricanja te osuđujuće presude, odgovarajući na pitanja brojnih novinara ispred zgrade Suda o tome kako se oseća posle svega kroz šta je prošao, Zijo nije mogao da sakrije suze. Navikli smo da ga uvek vidimo samouverenog, sa osmehom na licu, pa smo, možda, na neki način, potisnuli svest o tome kroz šta je sve Zijo prošao tokom svog života. Ove godine, nakon drugog, ponovljenog suđenja, u kom su svi optuženi na kraju oslobođeni, Zijo je bio previše potresen da bi davao bilo kakve izjave. Ovog puta, nije ni bilo tako puno novinara ispred zgrade Suda da upitaju kako je uopšte i moguće da počinioci ovih zločina budu oslobođeni.

Tog 12. jula 1992. godine, Zijo je preživeo masakr u selu Skočić, blizu Zvornika u Bosni i Hercegovini. Iako je bio teško ranjen i imao samo osam godina, ipak je uspeo da se izvuče iz jame u koju je bio bačen zajedno sa još 27 žrtava. Tada je pobijena i cela njegova porodica, a njihova tela bačena u istu tu masovnu grobnicu.

Zijo je u sudnici svedočio o tome kako se pravio mrtav kada su ga zločinci bacili na tu gomilu tela, a potom uspeo da otpuže iz jame i kroz šumu pobegne do susednog sela. Svedočio je i o silovanju svoje trinaestogodišnje sestre, Zlatije Ribić, koje je bio primoran da gleda; i ona je ubijena, zajedno sa ostalim članovima Zijine porodice. To uopšte nije bilo nalik scenama iz filmova. Zločini u Skočiću – koji nisu jedini zločini izvršeni nad Romima ‒ bili su zastrašujući, izrazito brutalni i potpuno nezamislivi. Uprkos tome, ovaj proces pred srpskim sudom jedini je slučaj procesuiranja ratnih zločina nad Romima u bivšoj Jugoslaviji, iako je romskih žrtava u ratu bilo veoma, veoma mnogo. Do danas, ne postoji nijedna pouzdana procena ukupnog broja romskih žrtava. S druge strane, dobro je poznato – na osnovu svedočanstava preživelih, poput Zije, ali i brojnih drugih žrtava i njihovih porodica – da je tokom rata ogroman broj Roma ubijen, zaklan, mučen, proteran i opljačkan. Kao i uvek, oni su podelili sudbinu svojih komšija, ali njihove patnje nikada nisu priznate.

U etnocentričnim državama nastalim nakon krvavog raspada Jugoslavije, Romi su i dalje samo manjina bez glasa u javnosti. Jednom prilikom, Boris Pupić, jedan od zaista malobrojnih istraživača koji se bave zločinima nad Romima iz devedesetih godina, izjavio je da su projekti u oblasti tranzicione pravde u regionu veoma udaljeni od Roma, a da, s druge strane, niko od mnogobrojnih romskih lidera nije čak ni upoznat sa značajem mehanizama tranzicione pravde, osmišljenim da pomognu upravo žrtvama zločina u postkonfliktnim društvima.

Situacija u pogledu sudskih procesa na Kosovu je slična, uprkos tome što većina romskih žrtava potiče iz te zemlje. Neke istrage ratnih zločina, iako loše sprovedene i politički motivisane, ipak jesu dotakle nekoliko slučajeva zločina nad Romima, ali već godinama nema nikakvog suštinskog napretka.

Iako veliki broj ljudi smatra da je bolje ostaviti ratne zločine po strani, kao i čitav rat za sobom, to nikada neće biti moguće. Previše ljudi je raseljeno i više ne može da se vrati na Kosovo iz Srbije, u kojoj danas žive na samoj ivici najosnovnije egzistencije. „Samo“, raseljeni Romi nose i to „sićušno“, dodatno breme nerazrešenih ratnih trauma, sa kojima „srpski“ Romi ipak ne moraju da se nose, iako su i sami generacijama unazad građani drugog reda. Jedan izveštaj UNDP-a analizirao je izglede za pomirenje etničkih zajednica na Kosovu i u njemu je, po ko zna koji put, naglašen značaj bavljenja zločinima iz prošlosti. Suđenja za ratne zločine su od ključnog značaja za preživele žrtve rata, a njihov nedostatak je, u značajnom delu, razlog zašto izbeglice ne žele da se vrate na Kosovo. Kako je to rekao Osnat Lubrani, stalni predstavnik UNDP-a za Kosovo: Utvrđivanje istine o ratnim zločinima je inherentno povezano sa izgledima za pomirenje. Da li biste se vi vratili u svoje selo, gde, u bilo kom trenutku, danju ili noću, možete da naletite na ubicu svoje cele porodice? Veoma mali broj ljudi je na to spremno. Većina bi radije živela na marginama srpskog društva, zajedno sa ostalim preživelim žrtvama ratova u regionu. Kao Romi, oni na društvenoj lestivici stoje čak i „niže“ od ostalih žrtava rata i, kao što je pomenuti istraživač iz BiH to opisao, njih instrumenti tranzicione pravde zaobilaze u širokom luku.

Javno priznanje patnji Roma kao nepobitne činjenice je od suštinskog značaja, jer se time priznaju sva njihova stradanja. Najveći deo srpskog društva verovatno misli da je raseljenim Romima zapravo upala sekira u med kada su se „preselili“ u Srbiju. Ali, zar to, zapravo, nije i stav većeg dela EU kada je reč o romskim azilantima? Praksa readmisije te populacije pokazala je da ni EU nije imuna na kršenja ljudskih prava.

Na neka od ovih pitanja treba da odgovore i romski lideri. Veoma mali broj romskih građanskih organizacija izabrao je da se bavi ratnim zločinima nad Romima i dokumentovanjem romskih žrtava. Možda je to posledica i veoma uznemirujuće činjenice da se najveći deo donatorskih sredstava troši na neka druga, politički popularnija pitanja, koja neće razljutiti nijednu od vlada u regionu. Nažalost, činjenica je da problemi proizvedeni ratom nikada ne nestaju; njih, u najmanju ruku, nasleđuje sledeća generacija.

 

Autorka je urednica REKOM portala

This website was created and maintained with the financial support of the European Union. Its contents are the sole responsibility of the RECOM Reconciliation Network and do not necessarily reflect the views of the European Union.