Vijesti

Pomirenje i pravda za žrtve kao univerzalna vrednost

11.05.2015

Autor: Aleksandar Bošković

 

U svim konfliktima modernog doba, kada se oružani sukobi završe, dolazi do spoznaje da predstavnici sukobljenih strana moraju živjeti ako ne jedni sa drugima, a onda makar jedni pored drugih. Pitanje pravde za žrtve se postavlja kao jedan od važnih uslova za uspostavljanje održivog mira između strana koje su bile u sukobu. U ovom kratkom osvrtu predstaviću tri primjera iz različitih djelova svijeta. Namjerno ovdje neću pominjati primjere iz sukoba na Balkanu – mada su neke situacije koje ovdje pominjem primjenljive i na balkanski, odnosno južnoevropski kontekst, prije svega kada se radi o instituciji pomirenja.

Jedna od osnovnih stvari na kojoj se insistira jeste priznavanje žrtava zaraćenih strana. Ovo nije lako sprovesti u situacijama kada je jedna strana u vojnom smislu „pobjedila“ – kao što je to, na primer, u slučaju sukoba između većinskih Sinhaleza i Tamila u Šri Lanki – niti u slučajevima kada su predstavnici države i vojske direktno bili uključeni u masakre civilnog stanovništva, a onda dolaze u situaciju da postaju nezaobilazni činioci mirovnog procesa. Ovaj drugi slučaj je karakterističan za države Centralne Amerike, kao što je to Gvatemala. U drugim slučajevima, kada je sukob bio prije svega politički, kao što je to bio onaj u Južnoj Africi, došlo je simboličkog pomirenja sukobljenih strana, oličenog u ukidanju diskriminatorskih zakona i postepenoj dijobi vlasti u takozvanom prelaznom periodu, između 1990. i 1994. godine.

Ova tri primjera koje sam naveo se, osim ljudskih stradanja, ipak međusobno razlikuju u važnim detaljima. U slučaju Šri Lanke, definitivna pobjeda jedne strane u ratu čini da se moguće pomirenje posmatra prije svega kao izraz dobre volje pobjednika. Posebnu ulogu ovdje igra činjenica da je vojno krilo poraženih (LTTA, „Tamilski tigrovi“) od strane 32 države (uključujući tu i SAD, Kanadu i države EU) proglašeno za terorističku organizaciju. Vladajuća ideologija sinhaleškog budizma takođe predstavlja problem – štaviše, neki autori su već argumentovano pokazali do koje mjere je ova ideologija, razvijana tokom nekoliko stotina godina, predstavljala ključnu komponentu priprema za rat i njegovog održavanja.

Kada se radi o Gvatemali, prvo suđenje jednom nekadašnjem visokom državnom funkcioneru za zločine protiv čovječnosti počelo je tek 2013. godine – iako je građanski rat, koji je počeo 1960, zvanično završen 1996. godine. Problem u Gvatemali je baš uključenost državnih i vojnih zvaničnika u sukobe i njihovo kontinuirano prisustvo u javnom životu – vrlo je indikativno to da je jedan od najozloglašenijih generala, Rios Mont čak u dva navrata (1995. i 2000.) biran za predsjednika Nacionalne skupštine. Još jedan od paradoksa predstavlja činjenica da poslovna elita ove zemlje (sloj koji se na Balkanu podsmešljivo naziva „tajkunima“) uopšte ne podržava ovakav razvoj događaja – tako da već više od dve ijdecenije u Gvatemali faktički postoji slaganje u ključnim aspektima prevladavanja posledica građanskog rata između njenih najbogatijih i najsiromašnijih stanovnika (koji su bili najčešće žrtve progona, otmica i prinudnih iseljavanja).

U slučaju Južne Afrike, najčešće nije dolazilo do otvorenih vojnih sukoba, iako su organizacije koje su se protivile aprathejdu imale svoja vojna krila. Faktički gubici u ljudstvu (poginuli, ranjeni, nestali) su i u apsolutnom a i u relativnom smislu bili daleko manji nego u Šri Lanki ili Gvatemali – mada su čitavi slojevi populacije (nekoliko desetina miliona uglavnom crnog i drugog nebjelačkog ili „obojenog“ stanovništva) ekonomski i socijalno potpuno uništeni. Međutim, sa tranzicijom Južne Afrike ka demokratiji, započetom krajem 1989, a ozvaničenom početkom februara 1990. godine, i sa kasnijim ustanovljavanjem Komisije za istinu i pomirenje (Truth and Reconcilliation Commission, TRC), stvari počinju da se mijenjaju. Ova Komisija, koju je predvodio nadbiskup Desmond Tutu, a u čijem radu je učestvovao veliki broj istaknutih javnih ličnosti, širom svijeta je doživljavana kao primjer kako se jedna država i društvo suočavaju sa nasleđem tragične prošlosti. Međutim, manje je poznato da se Komisija odmah po svom osnivanju suočila sa ozbiljnim ograničenjima: bilo joj je „preporučeno“ da se ne bavi predstavnicima krupnog kapitala (bez kojih bi čitav politički sistem ustanovljen 1949. godine bio neodrživ), niti najvišim oficirima (od kojih je većina ostala uz vlast i nakon smjene na vrhu države, 1994. godine). Ovo je stvorilo porazan utisak kod velike većine takozvanih „običnih ljudi“. Paradoksalno, eksperiment koji je hvaljen i slavljen u čitavom svijetu kao model koji treba koristiti svuda gdje je to moguće, nikada nije opšte prihvaćen u samoj Južnoj Africi. Takođe, za razliku od Gvatemale, gdje su poslovni krugovi odavno uvidjeli da sukob nanosi štetu čitavoj državi, u Južnoj Africi (gdje je, doduše, u daleko većoj mjeri bio prisutan i međunarodni korporativni kapital) su ti isti krugovi sklopili neku vrstu dogovora sa predstavnicima nove vlasti i praktično ih uključili u dioobu dobiti od prirodnih resursa kojima ova država obiluje.

Kakve eventualne pouke ovi primjeri mogu predstavljati za REKOM? Prije svega, bilo kakav pokušaj pomirenja nakon sukoba biće uspešan samo ako se za dijalog stvore adekvatne pretpostavke. Nerealno je očekivati da do smislenog dijaloga koji vodi pomirenju može doći u situaciji kada postoje pobjednici i poraženi. „Pobjednici“ će teško uvidjeti u čemu je njihov interes da se odreknu nečega što su već ostvarili na bojnom polju. Drugo, osim relevantnih političkih faktora, za uspjeh dijaloga neophodna je najšira društvena podrška – i ona mora uključiti i ljude koji treba da predvode obnovu ekonomski razorenih društava (takozvanu „poslovnu zajednicu“). Konačno i najvažnije, pravda za žrtve je ostvarljiva samo ako se tokom procesa pomirenja razgovara o svim počiniocima – ne smije da bude privilegovanih, bez obzira na njihovu trenutnu političku, vojnu ili ekonomsku moć. Samo tako će ovi procesi biti prihvaćeni od strane najširih slojeva stanovništva (takozvane „javnosti“), što je osnovni uslov za njihov dugoročni uspeh.

Aleksandar Bošković