Vijesti

Što je to sporno u ideji REKOM-a?

29.11.2014
Sven Milekić

INSAJDERSKI POGLED

Što je to sporno u ideji REKOM-a?

 

Bio sam nešto mlađi aktivist s interesom za zbivanja iz devedesetih godina, kada sam prije gotovo četiri godine prvi put čuo za REKOM. Ubrzo sam saznao kako je riječ o akronimu koji dolazi od ‘regionalne komisije’, na čijem stvaranju je radila Koalicija za REKOM s preko 1.600 organizacija i pojedinaca iz čitave regije. Sam pojam ‘regionalne komisije’ nije mi puno značio, no kada sam shvatio da će se REKOM baviti utvrđivanjem činjenica o ubijenim, poginulim, nestalim i na druge načine maltretiranim osobama iz svih oružanih sukoba od 1991. do 2001. godine, uvidio sam važnost te ideje i krenuo u akciju, započinje svoju priču o REKOM-u i povijesti zagovaranja te osporavanja ove ljudsko-pravaške inicijative mladi aktivist Sven Milekić

 

Izvor: Pixsell , Autor:Boris Scitar/PIXSELL

 

Pretpostavljam da je ista reakcija i danas kada netko prvi put čuje za REKOM, kao i za ‘utvrđivanje činjenica’. Pretpostavljam da određena javna nepopularnost dolazi kako iz nerazumijevanja tako i iz drugih razloga.

t_t-portal.pngGodine 2011. sudjelovao sam u kampanji prikupljanja potpisa za podršku REKOM-u. Svaki dan sam volontirao na štandu na Trgu bana J. Jelačića u Zagrebu i pokušavao privoliti ljude da podrže jednu ideju za koju sam smatram kako je vrijedna podrške. Međutim, kampanja je koincidirala s prvostupanjskom osuđujućom presudom generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Hrvatski ratni veterani prosvjedovali su na tom istom trgu, nekoliko desetaka metara dalje od nas tražeći pravdu za generale. Istovremeno, mi smo tražili pravdu za žrtve.

Kako je trenutak bio krajnje nepogodan, u Hrvatskoj je ukupno prikupljeno oko 20.000 potpisa u ukupnom broju od pola milijuna u svih sedam država nekadašnje Jugoslavije. Pretrpjeli smo tada u Hrvatskoj svakojake uvrede: prozivali su nas ‘stranim plaćenicima’, ‘britanskim obavještajcima’, ‘komunjarama’, ‘četnicima’, ‘pročetničkom omladinom’ i slično. Optužili su nas da izjednačujemo žrtvu i agresora, da želimo relativizirati krivnju Srbije za ratove devedesetih i da vrijeđamo dostojanstvo Domovinskog rata. Pritom, civilno je društvo stajalo po strani ostavivši nas na vjetrometini. Mada ova ekstremna situacija nije ogledalo svakodnevnice u Hrvatskoj krajem 2014., svejedno pokazuje neke bolesti ovog društva. Iste ove komentare slušamo, samo u manjem obimu i krajem 2014: slušamo i o izjednačavanju žrtve i agresora i o vrijeđanju dostojanstva Domovinskog rata i o amnestiji Srbije za ratove devedesetih.

Isto tako, ono što sam zamijetio jesu protupitanja građana, a jedno od njih je bilo: zašto zagovaramo utvrđivanje nečeg što je već utvrđeno? Ljudima očito nije jasno da ne postoji niti jedan jedinstveni, poimenični popis ubijenih, poginulih, zatvaranih i protjeranih hrvatskih građana iz rata u Hrvatskoj. Pritom mislim na popis osoba s obje strane u sukobu.

Za civilne žrtve rata, nažalost, ni javnost niti država ne mare. Naime, civilne žrtve rata danas u Hrvatskoj nemaju gotovo nikakva prava, skupa s obiteljima one 400 ubijene hrvatske djece. Zbog takve nebrige, civilne žrtve u velikom broju slučajeva moraju platiti enormne sudske troškove, jer su tužeći državu, pokušali doći do naknada koje zaslužuju. I zbog rješavanja takvih problema postoji REKOM.

Drugo problematično protupitanje je bilo: za čije se to žrtve uspostavlja REKOM? Neki su pak bili mnogo precizniji pa su pitali: zalažemo li se za srpske žrtve. Iz jedne perspektive, ovo se pitanje može kvalificirati kao svojevrstan uspjeh, jer postoje i žrtve ‘s druge strane’, one srpske. Iz druge perspektive, očito je da u očima građanima žrtva kao pojam nije jednoznačan. Odnosno, neke žrtve ne zaslužuju niti da ih se imenuje, da se njihova patnja, smrt i druge okolnosti zabilježe i unesu u fundus znanja i informacija koji ostavljamo kao povijesnu činjenicu generacijama iza sebe. Međutim, nije li racionalno da jedno društvo želi saznati što se točno dogodilo u ratu, koliko je ljudi ubijeno, poginulo, protjerano i koja su njihova imena? Hoćemo li od saznanja identiteta ljudi koji su stradali prouzročiti nešto loše? Može li nas ikakvo novo saznanje unazaditi? Nije li ovaj mentalni i/ili emocionalni sklop isti onaj koji je smatrao kako nije potrebno saznati i obilježiti koliko je građanki Berlina silovano nakon zauzimanja grada ili koliko je Talijana završilo u ‘fojbama’? Ili još direktnije: umanjuju li podaci o patnji ‘drugog’ ‘našu’ patnju?

Treće je pitanje bilo: zašto regionalna komisija, a ne nacionalna?
Odgovor je prilično jasan: zato što su u ratovima bile uključene druge države i njihovi državljani. Nije moguće utvrditi činjenice koje ne znaš i do kojih ne možeš doći ako drugu stranu ne uključiš. Ako udruge u Hrvatskoj već skoro 20 godina pozivaju Srbiju da objavi mjesta tajnih masovnih grobnica i dokumentaciju vezanu uz Ovčaru, kako je onda moguće da Hrvatska sama dođe do cjelovitih podataka i činjenica oslanjajući se isključivo na svoje izvore. Nije moguće saznati, kolokvijalno govoreći, ‘cijelu istinu’ ako ona stvarno nije ‘cijela’ i ako ne uključuje sve zaraćene strane. Zato se zagovara regionalna komisija, čime nijedno pojedinačno društvo ne može izgubiti.

(Objavljeno na tportal.hr, 29.11.2014.)