Vijesti

IX Međunarodni forum za tranzicijsku pravdu-izvještaj

13.06.2013

Pomirenje u postjugoslavenskim zemljama

 

U Bosni i Hercegovini, na planini Jahorina je 17. i 18. svibnja 2013. godine održan IX Međunarodni forum za tranzicijsku pravdu pod nazivom “Pomirenje u postjugoslavenskim zemljama”. Forum, u organizaciji Koalicije za REKOM, okupio je 220 predstavnika organizacija civilnog društva, žrtava, umjetnika, predstavnika vjerskih zajednica i akademske zajednice, kako bi iz različitih perspektiva razgovarali o napretku u ostvarivanju poslijeratnog pomirenja.

Forum je otvorio član Predsjedništva BiH Željko Komšić, koji se založio za pomirenje u regiji i rekao da je to jedan od preduvjeta za normalan život građana. “Ljudi žele običan, normalan život, posao od koga se može živjeti i nadu za budućnost za svoju djecu. Bez pomirenja, jednakosti, ekonomskog razvoja, bit će teško održati tu nadu”, rekao je Komšić na otvaranju Foruma za tranzicijsku pravdu. On je ocijenio kako su narodi na prostoru bivše Jugoslavije bili toliko povezani da je rat pokidao ne samo veze nego je «slomio i srca» ljudima u regiji. »Nakon 18 godina godina od rata ova tema još je aktualna, te se postavlja pitanje zašto nam treba toliko vremena za pomirenje i je li to kratak period ili predug za proces pomirenja. Vjerujem kako će se u nastavku Foruma doći do odgovora na ova pitanja«, rekao je Komšić.

Pokretačica Inicijative Nataša Kandić je naglasila kako je »imenovanje žrtava okvir za njihovo javno priznanje«. »To treba biti praćeno javnim svedočenjem o njihovom stradanju, mora da se čuje albanski glas u Beogradu i glas Srba u Prištini. Inicijativa za REKOM uteče na smanjenje tenzija u regiji i ima potencijal u ljudima koje okuplja.«

Kazališni redatelj Dino Mustafić[1] je ocijenio kako vladajuće politike u regiji još uvijek manipuliraju činjenicama i veličaju ratne zločince, umjesto da se posvete traženju pravde za žrtve. »Svi neuspesi sadašnjosti se pokušavaju opravdati problemima iz prošlosti«, upozorio je Mustafić i dodao da u BiH svi koji upozoravaju na tu činjenicu, odmah postanu »mete vulgarnog nacionalizma i fašizma«.

Profesor Žarko Puhovski[2] se kritički osvrnuo na činjenicu kako se povijest nedavnih ratova ne piše na osnovu činjenica, jer se one prepravljaju zbog »pisanja patriotske povijesti« zbog čega će nam se, ukoliko se to ne promjeni, »ratovi ponavljati«. Zato zadatak intelektualaca nije progon izvršilaca nego »to, da ih osramotimo«, naglasio je Puhovski.

Eric Gordy[3] je upozorio kako se kultura često koristi za ponavljanje narativa koji su u interesu određenih politika i kako zato političari pomažu određene kulturne radnike i projekte. Ukazao je i na neke od zabrinjavajućih činjenica u procesima tranzicijske pravde, prije svega na odluku Žalbenog veća MKTJ koje je u nekim procesima (Gotovina, Haradinaj, Perišić) donijelo presude koje će vjerovatno samo produbiti postojeću kontroverzu (koja prati rad Tribunala), obzirom da su zasnovane na argumentaciji koja pretpostavljena prava država stavlja ispred interesa žrtava.

Profesor Zoran Pajić[4] je upozorio kaiko se u regi počelo prvo govoriti o pomirenju, a tek poslije toga o mehanizmima tranzicijske pravde, dakle kako se o pomirenju »govorilo još pre nego su bili pripremljeni uslovi za pomirenje«. U tom kontekstu je Pajić govorio i o isprikama lidera u regiji, za koja misli da su došla »suviše brzo«. Podsjetio je kako je u trenutku, kada je kancelar Njemačke Willy Brandt kleknuo i priklonio se pred spomenikom u Auschwitzu, u Njemačkoj već bila obavljena denacifikacija, kako su bar neke odštete bile isplaćene i kako je, što je najvažnije – do svega toga došlo prije izricanja isprika žrtvama. A »danas imamo narcisoidne, arogantne vođe, zato su opravdanja ostala da vise u vazduhu; žrtve misle da izvinjenja nisu iskrena ako ih političari, kada dođu kući, interpretiraju drugačije…« Rezerviran je i u pogledu podizanja spomenika žrtvama, jer su svi spomenici u BiH, koje je vidio, osim jednog u Sarajevu, »jednonacionalni, sa strašnim porukama mržnje prema drugim narodima«. Profesor Pajić se na kraju svog izlaganja zauzeo za izradu mehanizma kompenzacija za žrtve i upozorio na nedavno istraživanje, prema kome 80 posto stanovnika BiH još uvijek živi u prošlosti. Uprkos tome ohrabruje podatak da je 50 posto upitanih spremno na razgovore između različitih etničkih grupa.

I Denisa Kostovicova[5] se složila sa ocjenom kako su isprike došle »prerano«, zbog čega mogu dovesti do toga da budu odbačena. Primijetila je i kako se u svim državama-nasljednicama Jugoslavije »smanjilo odbacivanje zločina, ali uprkos tome države još uvek ne žele da se bave prošlošću ni zločinima«.

Predstavnici vjerskih zajednica u BiH su na ovom Forumu ukazali na značaj pomirenja i iz ugla religijskih zajednica. Dr fra Ivan Šarčević[6] je istaknuo kako religijske zajednice i vjernici prije svega imaju odgovornost iz samog podatka vjere – ne samo iz političke ili moralne odgovornosti nego i iz metafizičke odgovornosti – da rade na pomirenju.

Muftija sarajevski Husein ef. Smajić[7] rekao je da pomirenje u BiH teče uzlaznom linijom, navodeći da obični ljudi, vjernici, imaju puno razumijevanja kada je u pitanju pomirenje: “U Islamskoj zajednici shvatamo da bez pomirenja, a prethodno bez dijaloga sa svima onima koji priznaju BiH kao svoju domovinu, nema budućnosti. Zato ćemo biti istrajni u svemu onome što u budućnosti bude prepreka za dijalog i pomirenje.”

Vanja Jovanović[8], paroh Sarajevski, naglasio je kako suštinski nijedna religija ne zagovara netoleranciju i neprihvaćanje drugoga. Uprkos tome smatra kako će pomirenje biti proces koji će trajati, jer čovjek »nije mašina, ni projekat, kojemu bi neko mogao da naredi da se pomiri«.

Predsednik židovske zajednice u BiH Jakob Finci je izrazio uvjerenje kako bi »prvo trebali govoriti o poverenju, a tek onda o pomirenju«. Ispričao je anegdotu o dvojici Židova, koji su poslije dugih godina svađa odlučili pomiriti. A onda je prvi rekao drugome: »Ja tebi želim sve ono, što ti želiš meni.« Drugi mu je odmah uzvratio: »Što, da li opet počinješ sa svađom?« Finci je dodao kako bi opisana neiskrenost mogla postati »i naša situacija«, i pozvao na toleranciju prema drugim kulturama i prihvaćanje istine.

Profesor Zdravko Grebo[9] je ocijenio kako je došlo vrijeme da političari preuzmu odgovornost za proces pomirenja. “Dostigli smo svoj vrhunac. Civilno društvo više nema kud odavde. Preostalo nam je samo da lobiramo kod šefova naših država da prihvate ovu Inicijativu. Ako je prihvate, postoji nada za našu djecu da ćemo se složiti oko najosnovnijih činjenica o ratu, što će im olakšati zajednički život”, izjavio je Grebo, javni zagovarač REKOM-a iz BiH.

Publicistkinja Spomenka Hribar[10] je podsjetila kako su i u prošlosti i danas neke žrtve bile glorificirane dok su druge bile prešućivane. “Dok ne pokopamo i jedne i druge žrtve, odnosno dok ne prestanemo sa diskriminacijom žrtava, neće biti mira… Da bi došli do takvog odnosa prema drugome, neophodno je u nama izazvati sa-osećanje. Ne samilost, već sa-osećanje, empatiju. Jer i drugi čovek je samo čovek, biće koje greši. Ako ta grešnost preraste u nasilje prema drugome, onda se naravno mora sankcionisati, jer sa-osećanje je ‘investicija’ – ako smem da upotrebim tu profanu reč – za dalje… Saučešće naime povlači graničnu liniju između vremena rata i vremena mira. Žaljenje je distanca prema prošlosti, kritika i investicija za budući suživot”, kazala je Spomenka Hribar.

Osobni izaslanik predsjednika Hrvatske, veleposlanik Tonči Stančić[11] rekao je kako je suočavanje s prošlošću i osvjetljavanje uloge svih na ovim prostorima preduvjet za suradnju i za regionalnu stabilnost. “S bremenom prošlosti je teško ići napred, makar je teško brzo ići naprijed”, kazao je Stančić. Prema njegovim riječima, suđenja za ratne zločine ne mogu biti jedini instrument pomirenja i stabilizacije, niti su dovoljna kako bi se čuo glas žrtava i zadovoljila pravda za njih. “Žrtve ne smiju ostati samo brojevi, one moraju dobiti ime i prezime, mora se utvrditi njihov identitet”, kazao je Stančić i dodao kako se u Hrvatskoj još traga za 1.705 nestalih osoba.

Bojan Glavašević[12], koji je pozdravio učesnike u ime Vlade Republike Hrvatske, naveo je da kada je prije godinu i pol dana došao u Ministarstvo branitelja, to ministarstvo je tragalo za 1.756 osoba, a da »s današnjim danom, Republika Hrvatska traga za 1.703 svoja građanina i građanke«. Posebno je naglasio i kako je »interesantna odnosno vrlo važna stvar koju je ova vlada napravila na ovome području kako nema diskriminacije po pitanju nacionalne ili bilo koje druge osnove«, jer su se »svojevremeno ti građani dijelili na one koje tražimo iz perioda od 1991. do 1994. godine recimo, i na one koje tražimo u ovom kasnijem periodu«, a da je danas »ta razlika potpuno nebitna, važno je da tražimo hrvatske državljane«. Bojan Glavašević je naveo i kako će Hrvatska najverovatnije u prvom kvartalu 2014. godine donijeti i zakon o žrtvama seksualnog nasilja u Domovinskom ratu i u korist žrtava izmijeniti Zakon o civilnim žrtvama rata.

Osobni izaslanik predsjednice Kosova Selim Selimi[13] ocijenio je kako regija zahtijeva zajednički rad na miru i na potrazi za pravdom. “Potreba za pravdom je čak i važnija od potreba suda. Moramo uraditi sve što je moguće da saznamo za sudbinu nestalih”, zatražio je Selimi.

Adriatik Kelmendi[14],urednik nacionalne televizije Kosova Koha Vision, dodao je tijekom rasprave o tranzicijskoj pravdi kako su nas iskustva država bivše Jugoslavije naučila kako je za postizanje pomirenja među narodima nužna politička gesta među državama – preuzimanje odgovornosti i međusobno priznavanje stradanja. »Istovremeno, države proizašle iz ratova a koje su priznale jedna drugu, potvrđuju da je samo političko uspostavljanje državnih odnosa nedovoljno bez konsenzusa oko istine o žrtvama rata. Stoga se put ka pomirenju moe postići samo ako se ide na obe noge – jer hramanje na jednu nogu nije hod kakav bismo želeli za svoju budućnost«, zaključio je Kelmendi.

Eugen Jakovčić iz Documente pozdravio je učesnike Foruma u ime Draga Pilsela, kršćanskog teologa i novinara iz Hrvatske, koji se osobno odmaknuo od ustaških stavova u vlastitoj obitelji i okruženju u kojem je odrastao u Argentini. U pismu učesnicima Foruma, koje je Jakovčić pročitao, Pilsel je podsjetio na apel koji su hrvatski biskupi uputili 1995. godine povodom 50-godišnjice završetka Drugog svetskog rata, 1. svibnja 1995. godine. U spomenutom priopćenju za javnost (koje je potpisao kardinal Franjo Kuharić) piše, između ostalog, da „nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni i muslimani, i drugi, pred težim su moralnim pitanjima. Naime, kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici, i zatim kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima i kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?“

Sudionicima Foruma obratili su se i članovi više udruženja žrtava. Kada Hotić, iz udruženja Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe, rekla je: »Na temu umjetnosti i kulture neću pričati, ali ću možda na temu nekulture.« Naglasila je da su joj »ubijeni sin, muž, dva brata, mnogobrojna rodbina«, ali da »u ovom ratu nije bilo pobjednika« i kako je »pored silnih ubijenih, ova zemlja što se zove srpska – krvlju natopljena«. »I kad ja i mnoge kao ja kažemo da je stvorena na krvi naše djece i na genocidu, kažu da je to nekulturno, da je to jako loše, da to ide u nedogled, mržnja i širenje zla. Međutim, ja se i dan-danas, i nikad neću složiti da mi kažu da sam rođena u Republici Srpskoj – ja sam rođena u Zvorniku u Bosni i Hercegovini«, dodala je Kada Hotić.

Sudbin Musić je sudionike podsjetio »šta je REKOM, u stvari«: »To je koalicija velikog broja pojedinačnih organizacija i pojedinaca, i ta sila koju REKOM ima je iz tog velikog broja članova, i naravno iz tog konsultativnog procesa, koji se vodi dugo vremena sa mnogim različitim grupama.« Kao posebno važno vidi to što »ima redovnih kontakata između javnih zagovarača i članova iz određenih zemalja, u kojima rade javni zagovarači«.

Potresna je bila i ispovijest Mirka Kovačićaiz Vukovara, logoraša iz Stajićeva u Srbiji. Ispričao je kako je on, koji je imao tada 61 godinu, bio u logoru zatvoren zajedno sa svojim sinom i kako su se brinuli o jednom zatvoreniku, koji je umirao od šećerne bolesti. Pored lijekova trebao je i masažu i o tome su se sa znanjem zapovjednika logora Miroslava Živanovića brinuli Mirko Kovačić i njegov sin. Kada su u logor počeli upadati pripadnici paravojnih jedinica, zapovjednik je spomenutog bolesnika i još pet drugih bolesnika premjestio na sigurno, u jednu drugu sobu »u drugom dijelu logora, tako da je spasio te zatočenike«, naveo je Kovačić i naglasio kako je pukovnik Miroslav Živanović na listu za puštanje na slobodu zbog brige za bolesnike osobno dopisao i ime njegovog sina Darka. O tome kako je Živanović bio »korektan, istinski, pravi vojnik, a nikako mučitelj«, već tri puta je svjedočio i na Županijskom sudu u Osijeku.

Dragan Pjevač, kojem je hrvatska vojska ubila majku 1993. godine, upozorio je kako su nasljeđe Haškog tribunala i sva dokumentacija jako važni i dragocjeni, ali i na činjenicu kako za strašne zločine nad Srbima u Hrvatskoj još nitko nije pravomoćno osuđen. »Prvostepena haška presuda generalima je bila na 1.300 stranica, tri sudije su bili jednoglasni, a preko 200.000 proteranih, preko 1.800 ubijenih, od toga 1.212 civila, po našoj evidenciji. Za taj deo apsolutno do sada niko pravosnažno, ama baš niko nije odgovarao. A taj Haški tribunal je bio Srbima iz Hrvatske zadnja nada za pravdu, istinu, poverenje i tako dalje. Šta sada i kako dalje i kako se suočiti s istinom na ovim našim prostorima, nakon svega toga?«, upitao je Dragan Pjevač i dodao kako »upravo zbog toga snažno, snažno podržava osnivanje REKOM-a« i kako mu je drago da »su ovako ozbiljne diskusije i da se ovako ozbiljno prilazi ovoj temi«.

Sudionici Foruma su na kraju ocijenili kako sudjelovanje velikog broja profesora i istraživača sa europskih sveučilišta ohrabruje, i može poslužiti kao poticaj domaćim akademskim zajednicama da se uključe u raspravu o tranzicijskoj pravdi i pomirenju, kako bi doprinijeli izgradnji modela koji najbolje odgovara potrebama društava s teritorija nekadašnje Jugoslavije.

Predstavnici državnih institucija su ocijenili kako su suđenja za ratne zločine pred domaćim sudovima najvažniji instrument za postizanje pravde i kako su države uglavnom uspjele ispuniti svoje obaveze u procesuiranju ratnih zločina. Dojam je kako pitanje sudbine nestalih postaje prioritet u odnosima Srbije i Hrvatske, a kako se očekuje da to pitanje dobije isti značaj i u odnosima Srbije i Kosova.

Usprkos navedenim pozitivnim pomacima u svim diskusijama, bili su prisutni i kritički tonovi sudionika u raspravi. U vezi s državama u regiji prevladavale su kritike zbog njihovog sporog suočavanja s prošlošću, a u vezi s mehanizmima tranzicijske pravde ukazano je na sve uočljivija ograničenja pravosuđa u pogledu postizanja pravde za žrtve, naročito poslije više nedavnih oslobađajućih presuda u okviru MKSJ. Na osnovi tih kritika učesnici u raspravi ukazivali su i na sve očigledniju potrebu za regionalnim pristupom, kako bi se utvrdile nepobitne činjenice o ratnim zločinima i teškim kršenjima ljudskih prava i kako bi se premostila ograničenja svih dosadašnjih mehanizama tranzicijske pravde.



[1]Dino Mustafić, redatelj/ Regionalni tim javnih zagovarača Inicijative REKOM, BiH

[2]Prof. dr. Žarko Puhovski, Regionalni tim javnih zagovarača Inicijative REKOM, Hrvatska

[3]Dr. Eric Gordy, Univerzitet College London, Velika Britanija

[4]Prof. dr. Zoran Pajić,Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije Sarajevo, BiH

[5]Dr. Denisa Kostovicova, Londonska škola za ekonomiju i političke znanosti, Velika Britanija

[6]Prof. dr. fra Ivan Šarčević, Franjevačka teologija, Sarajevo, BiH

[7]Husein ef. Smajić, muftija Sarajevski, Islamska zajednica Bosne i Hercegovine

[8]Otac Vanja Jovanović, paroh Sarajevski, Srpska pravoslavna crkva, BiH

[9]Prof. dr. Zdravko Grebo, Regionalni tim javnih zagovarača Inicijative REKOM, BiH

[10]Dr. Spomenka Hribar, publicistkinja, Ljubljana, Slovenija

[11]Tonči Staničić, Veleposlanik Republike Hrvatske u BiH

[12]Bojan Glavašević, pomoćnik ministra branitelja, Hrvatska

[13]Selim Selimi, osobni izaslanik Predsednice Kosova za REKOM

[14]Adriatik Kelmendi, Regionalni tim javnih zagovarača Inicijative REKOM