Vijesti

Pomirenje i pravda za žrtve kao univerzalna vrijednost

11.05.2015

Aleksandar Bošković

 

U svim konfliktima modernog doba, kada se oružani sukobi završe, dolazi do spoznaje kako predstavnici sukobljenih strana moraju živeti ako ne jedni s drugima, a onda makar jedni pored drugih. Pitanje pravde za žrtve se postavlja kao jedan od važnih uvjeta za uspostavljanje održivog mira između strana koje su bile u sukobu. U ovom kratkom osvrtu predstavit ću tri primjera iz različitih dijelova svijeta. Namjerno ovdje neću spominjati primjere iz sukoba na Balkanu – mada su neke situacije koje ovde spominjem primjenljive i na balkanski, odnosno južnoeuropski kontekst, prije svega kada se radi o instituciji pomirenja.

Jedna od osnovnih stvari na kojoj se inzistira je priznavanje žrtava zaraćenih strana. Ovo nije lako provesti u situacijama kada je jedna strana u vojnom smislu „pobjedila“ – kao što je to, na primjer, u slučaju sukoba između većinskih Sinhaleza i Tamila u Šri Lanki – niti u slučajevima kada su predstavnici države i vojske direktno bili uključeni u masakre civilnog stanovništva, a onda dolaze u situaciju da postaju nezaobilazni činitelji mirovnog procesa. Ovaj drugi slučaj je karakterističan za države Centralne Amerike, kao što je to Gvatemala. U drugim slučajevima, kada je sukob bio prije svega politički, kao što je to bio onaj u Južnoj Africi, došlo je simboličkog pomirenja sukobljenih strana, uobličenog u ukidanju diskriminatornih zakona i postepenoj diobi vlasti u takozvanom prijelaznom periodu, između 1990. i 1994. godine.

Ova tri primjera koje sam naveo se, osim ljudskih stradanja, ipak međusobno razlikuju u važnim detaljima. U slučaju Šri Lanke, definitivna pobjeda jedne strane u ratu čini da se moguće pomirenje promatra prije svega kao izraz dobre volje pobjednika. Posebnu ulogu ovdje igra činjenica da je vojno krilo poraženih (LTTA, „Tamilski tigrovi“) od strane 32 države (uključujući tu i SAD, Kanadu i države EU) proglašeno za terorističku organizaciju. Vladajuća ideologija sinhaleškog budizma također predstavlja problem – štoviše, neki autori su već argumentirano pokazali do koje mere je ova ideologija, razvijana tijekom nekoliko stotina godina, predstavljala ključnu komponentu priprema za rat i njegovog održavanja.

Kada se radi o Gvatemali, prvo suđenje jednom nekadašnjem visokom državnom dužnosniku za zločine protiv čovječnosti počelo je tek 2013. godine – iako je građanski rat, koji je počeo 1960, službeno završen 1996. godine. Problem u Gvatemali je baš uključenost državnih i vojnih službenika u sukobe i njihovo kontinuirano prisustvo u javnom životu – vrlo je indikativno to da je jedan od najozloglašenijih generala, Rios Mont čak u dva navrata (1995. i 2000.) biran za predsjednika Nacionalne skupštine. Još jedan od paradoksa predstavlja činjenica da poslovna elita ove zemlje (sloj koji se na Balkanu s podsmjehom naziva „tajkunima“) uopće ne podržava ovakav razvoj događaja – tako da već više od dva desetljeća u Gvatemali faktički postoji slaganje u ključnim aspektima prevladavanja posljedica građanskog rata između njenih najbogatijih i najsiromašnijih stanovnika (koji su bili najčešće žrtve pogroma, otmica i prisilnih iseljavanja).

U slučaju Južne Afrike, najčešće nije dolazilo do otvorenih vojnih sukoba, iako su organizacije koje su se protivile apratheidu imale svoja vojna krila. Faktički gubici u ljudstvu (poginuli, ranjeni, nestali) su i u apsolutnom a i u relativnom smislu bili daleko manji nego u Šri Lanki ili Gvatemali – mada su čitavi slojevi populacije (nekoliko desetina milijuna uglavnom crnog i drugog nebjelačkog ili „obojenog“ stanovništva) ekonomski i socijalno potpuno uništeni. Međutim, s tranzicijom Južne Afrike k demokraciji, započetom krajem 1989, a formalizirano početkom veljače 1990. godine, i s kasnijim ustanovljavanjem Komisije za istinu i pomirenje (Truth and Reconcilliation Commission, TRC), stvari se počinju mijenjati. Ova Komisija, koju je predvodio nadbiskup Desmond Tutu, a u čijem radu je sudjelovao veliki broj istaknutih javnih osoba, širom svijeta je doživljavana kao primjer kako se jedna država i društvo suočavaju s nasljeđem tragične prošlosti. Međutim, manje je poznato kako se Komisija odmah po svom osnivanju suočila s ozbiljnim ograničenjima: bilo joj je „preporučeno“ da se ne bavi predstavnicima krupnog kapitala (bez kojih bi čitav politički sistem ustanovljen 1949. godine bio neodrživ), niti najvišim časnicima (od kojih je većina ostala uz vlast i nakon smjene na vrhu države, 1994. godine). Ovo je stvorilo porazan dojam kod velike većine takozvanih „običnih ljudi“. Paradoksalno, eksperiment koji je hvaljen i slavljen u čitavom svijetu kao model koji treba koristiti svuda gdje je to moguće, nikada nije opće prihvaćen u samoj Južnoj Africi. Također, za razliku od Gvatemale, gde su poslovni krugovi odavno uvidjeli da sukob nanosi štetu čitavoj državi, u Južnoj Africi (gde je, doduše, u daleko većoj mjeri bio prisutan i međunarodni korporativni kapital) su ti isti krugovi sklopili neku vrstu dogovora s predstavnicima nove vlasti i praktično ih uključili u diobu dobiti od prirodnih resursa kojima ova država obiluje.

Kakve eventualne pouke ovi primjeri mogu predstavljati za REKOM? Prije svega, bilo kakav pokušaj pomirenja nakon sukoba biće uspešan samo ako se za dijalog stvore adekvatne pretpostavke. Nerealno je očekivati da do smislenog dijaloga koji vodi pomirenju može doći u situaciji kada postoje pobjednici i poraženi. „Pobjednici“ će teško uvideti u čemu je njihov interes da se odreknu nečega što su već ostvarili na bojnom polju. Drugo, osim relevantnih političkih faktora, za uspijeh dijaloga neophodna je najšira društvena podrška – i ona mora uključiti i ljude koji trebaju predvoditi obnovu ekonomski razorenih društava (takozvanu „poslovnu zajednicu“). Konačno i najvažnije, pravda za žrtve je ostvariva samo ako se tijekom procesa pomirenja razgovara o svim počiniteljima – ne smije biti privilegiranih, bez obzira na njihovu trenutnu političku, vojnu ili ekonomsku moć. Samo tako će ovi procesi biti prihvaćeni od strane najširih slojeva stanovništva (takozvane „javnosti“), što je osnovni uvjet za njihov dugoročni uspjeh.

Aleksandar Bošković