Vijesti

Pjer Žalica :: Posakrivali smo previše crnih tajni

06.03.2015Nekategorizirano

Ovaj reditelj se snimanjem filmova borio protiv rata čiji je i sam bio zatočenik. Tako su nastala neka od najznačajnijih ostvarenja o životu u opkoljenom Sarajevu i o ratu u Bosni i Hercegovini, među kojima je i dokumentarni film sniman za vreme rata, “Djeca kao i sva druga”. Snimio je i dva igrana filma, “Gori vatra” i “Kod amidže Idriza”. Pjer Žalica je jedan od najpoznatijih reditelja u regionu i dekan Akademije scenskih umetnosti u Sarajevu.

I kada se bavite najtežim pitanjima, kao što je rat i raspad Jugoslavije, čini se da ste fokusirani na pronalaženje pozitivnog i dobrog u ljudima. Kako Vam to polazi za rukom i zašto je to po Vama važno?

Emocija je sila. Nerijetko strašna sila, destruktivna sila koja može da nas razori. U isto vrijeme, ponekad jedino emocija može da nas spasi, da nas snažno upozori da nešto nije u redu, ili da osjetimo da je nešto baš kako treba. Emocija je često ispred logičke ili analitičke spoznaje, prethodi joj, ili je opravdava. Pored toga, emocija nam je svima zajednička, ne zavisi od kulturoloških, geografskih, eshatoloških ili bilo kojih drugih pretpostavki. Postoje ljudi koji su invalidi i na ovom polju, koji ne mogu da osjećaju ili suosjećaju, ali to je već prostor psihopatije. Ipak možemo slobodno reći: svi osjećamo jednako, pravdu ili nepravdu, ljubav ili ljutnju, mržnju ili strast. Zbog toga, kada pričam priče emocija, osjećanje mi je u središtu interesa. Mislim da je to i srednja i najjača tačka za univerzalnu komunikaciju. Što se tiče fokusa na dobro i u teškim okolnostima, tu nema nikakve misterije: ne postoji toliko loše vrijeme ili toliko loše okolnosti u kojima čovjek ne može razlikovati šta je bazično dobro, a šta bazično zlo. Ukoliko neko to tvrdi, naprosto traži opravdanje za loše stvari koje je radio. Za takve stvari nema opravdanja. Shvatiti, oprostiti, to je u redu, ali opravdati – nije. A kako mi bilo šta polazi za rukom – nemam pojma. Trudim se, valjda.

Sve je više filmova i pozorišnih predstava koje se bave onim što „zvanična“ istorija prećutkuje. Da li javnost prepoznaje i reaguje na dela i poruke umetnika? Može li umetnost da izmeni zvanične narative?

Umjetnost se uvijek djelimično bavila onim što se prešutkuje, mislim da to nije baš neka ‘ekskluziva’ naših dana. I ranije se progovaralo o zabranjenim stvarima. Možda smo mi previše stvari ‘gurnuli pod tepih’, toliko crnih tajni posakrivali i vješto se pravimo da se nikad nisu ni desile, ili ih zovemo nekim drugim, potpuno neadekvatnim imenima, pa nas sada ‘sustižu’, iskaču poput đavola na oprugama u većem obimu nego što je to ‘normalno’. Razotkrivanje mračnih tajni neki jako pozdravljaju, a drugi nimalo. Oni koje takvi procesi ohrabruju su obično manjina. I nisu samo umjetnici. Mediji, nauka, uključujući i istoriju, neposredni svjedoci, mnogi od njih rade hrabru i jedino ispravnu stvar – suočavanje sa istinom. Sa druge strane su svi oni koji žele da taj proces oslabe ili, u najboljem slučaju, da on uopšte ne postoji. I među tim snagama imate mnogo umjetnika. I oni prave filmove, pišu knjige, crtaju, komponuju, prave pozorišne predstave… Naprosto se radi o borbi dva koncepta: istina i dobro nasuprot zla i laži. Zvuči malo bajkovito. I jeste. Jer nikada podjela nije tako hirurški čista. Ne vjerujem u apsolutno ispravne ljude imune na pogreške, i obratno. Kao: jedni su dobri kao anđeli i sve što oni kažu i urade je ispravno, a ovi drugi su čista pogreška i zlo. Sumnjam u to. Ta sumnja me obeshrabruje, naprotiv, mislim da je to razlog više da se neprestano trudimo da uradimo ispravnu stvar, sa sviješću da je moguće da ćemo pogriješiti. Ne vjerujem da će iko ikoga u tom procesu da pobijedi.

Kako je bilo baviti se filmom za vreme rata u Sarajevu?

Bilo je to stravično iskustvo od kojeg sam zasigurno, nažalost, umjetnički profitirao. Naravno, odrekao bih se te ‘dobiti’ vrlo rado samo da mogu da vratim barem jedan uludo izgubljeni život u tom paklu opsade grada. Nenormalno je to. Nenormalno je da te neko drži u opsadi iako mu ništa nisi uradio. Nenormalno je da te stalno pokušava ubiti svim i svačim. Nenormalno je da i u tim okolnostima imaš potrebu da živiš, osjećaš, stvaraš… Mi smo svi bili kao neka sretna porodica u paklu. Neobjašnjivo. Snimajući neki dokumentarni film o djeci u ratu, zamolio sam jednog dječaka koji je volio da pjeva da u sljedećem kadru pokuša opjevati kako se osjeća u ratu. Improvizujući, otpjevao je stih: ‘veselo bilo i strašno’. Bilo je strašno, ali mi nismo htjeli na to pristati. Danas ponekad pročitam poneku izjavu da opsade Sarajeva nije ni bilo. Da je to izmišljeno. Žao mi je ljudi koji su spremni toliko nisko pasti, ali sam užasnut spoznajom koliko ljudi je spremno vjerovati tim jadnicima. I onda se vraćamo na Vaše prethodno pitanje.

I u Vašem verovatno najpopularnijem filmu, koji se bavi jednim od najvećih jugoslovenskih bendova, Plavim orkestrom, bavite se politikom, sistemom, nacionalizmom. Jeste li ikad osećali pritisak, u sebi ili od drugih, zbog takvog pristupa umetnosti?

Nisam ja neki aktivista. Sebe doživljavam kao bas gitaristu koji je režira filmove. Ne biram ‘opasne’ teme, u medijima sam, recimo, često ‘prozivan’ kao neko ko se bavi nevažnim temama. Godinama se trudim da uradim komediju, ali mi ne ide. Krenem dobro, onda, baveći se ozbiljno materijalom, nemam obraza da zaobiđem stvari koje mi se čine važnim. I – ode komedija. Ali, opstane pomalo humora, što mi je jako drago. Ipak, poslije svakog filma bilo je nekih neugodnih reakcija. Gori vatra je bila okarakterisana kao antisrpski, antihrvatski i antibošnjački film. Neki je kritičar argument da je film Gori vatra antibošnjački pronašao u njegovoj konstataciji da se ni u jednom kadru filma ne vidi džamija. Nije mi bio neobičan tako besmislen napad, neobična mi je bila moja prva reakcija, pomislio sam: ‘nemoguće, kako ću snimiti film u Tešnju, a da se ne vidi džamija’… Dakle, i nesvjesno nasjednete na matricu idiotluka. Od toga se pokušavam zaštititi koliko god je moguće. Iako tvrdite da ne osjećate pritisak, da nema autocenzure, ona je tu negdje, čuči, čeka i uvijek pomalo ‘radi’. Dobro je dok je to nesvjesno, kad postane svjesno, onda je gotovo, treba mijenjati posao, prebaciti se u politiku, tamo je to prednost.

Kako gledate na ideju o osnivanju REKOM? Gledano iz ugla umetnika, koliko je važno utvrđivanje imena svih žrtava?

Nije ugao umjetnika tu nešto specifično, barem ne bi trebao biti. Na ljudskom, pojedinačnom, nivou ništa nije važnije od toga. Ne tragam ni za jednim imenom iz rata. Koga sam izgubio – znam. I znam koliko mi je to važno. Sa druge strane, na nekom opštem nivou to nije ništa manje važna stvar, jer je, naprosto, pitanje poštovanja prema životu. Svi ovi naši narodi se diče kako im je obraz prva i najvažnija stvar. Gdje je onda problem? A problemi su brojni, jer i dvadeset godina poslije rata taj posao nije urađen.

Jelena Grujić Zindović