Vijesti

Možemo drugačije, zajedno

27.09.2019

Piše: Ante Pereza

Jedan od čimbenika koji znatno utječe na sliku odrastanja na Balkanu je i mjesto gdje ste proveli svoje dane u djetinjstvu. Nevjerojatno je to kako nekoliko desetaka kilometara može značiti razliku između toplog doma i prognaništva, života ili smrti. Moja priča počinje na hrvatskoj obali u vrijeme kad je zvuk pušaka i topova utihnuo. Godina je 1996., prošlo je već vremena od Oluje i Bljeska, potpisan je Dayton i rat se seli na neke druge prostore bivše države.

Ja sam imao sreću odrasti daleko od strahota rata. Nešto što nisu imali moji nekoliko godina stariji prijatelji, pa ni vršnjaci niti oni mlađi koji su se našli pod nekim ”novim” granatama u Prištini ili Beogradu. Unatoč sudjelovanju članova obitelji u ratu, na mene nikad nije prenesen duh i teret mržnje. To mi je omogućilo da kroz odrastanje ne gledam ičiju nacionalnost niti vjeru, pa čak ni kad bih htio, ne bi znao razlike.

Naravno, nisu svi bili te sreće. Odrastajući na teritorijima koje je rat opustošio ostavivši za sobom ruševine i smrt, mnogi moji vršnjaci su i nakon ratnih strahota živjeli podjele koje je on ostavio iza sebe. Oni, djeca školskog uzrasta, nisu ni znali što ih dijeli niti su to razumjeli – znali su samo da postoje drugi.

A ja, tada već u Zagrebu, okružen drugom djecom iste vjere i nacionalnosti, nisam mogao ni razumjeti takve podjele. Ipak, nemoguće je odrasti i ostati izoliran od toga u društvu s toliko neriješenog tereta iz prošlosti. Uskoro sve to zahvaća i mene, upijajući to od društva i okoline, puno prije nego što to dolazi na red u knjizi iz povijesti. Svašta sam čuo za što sam mislio da razumijem, a ustvari nisam.

Pitanje je kakva bih ja danas bio osoba da se nije dogodio taj travanj 2013. i moj prvi posjet Beogradu. Srednjoškolsko natjecanje iz poduzetništva je u Beogradu okupilo stotinjak mladih iz svih djelova Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Ne mogu reći da nije postojao barem komadić straha i strepnje kako ću tamo biti dočekan, no ti osjećaji su nestali onog trenutka kad smo došli u Beograd.

Prvi put sam imao prilike čuti priče s druge strane, no i dalje iz perspektive pojedinaca. Ipak, spoznaja o nekoj drugoj strani priče, o nekim drugim događajima za koje nikad nisam ni načuo, potaknula me da krenem s preispitivanjem svojih uvjerenja i da sam krenem sa svojim zaključcima. Od tog trenutka stvari se mijenjaju.

Svaki prijatelj kojeg sam stekao u tih nekoliko dana približio je Sarajevo ili Podgoricu barem malo bliže Zagrebu. Nažalost, mnogi mladi neće doći do te točke preispitivanja i pogleda iz druge perspektive te će i dalje osjećati onaj strah koji sam i ja osjećao prilikom prvog posjeta Beogradu. Taj strah je kamen spoticanja svih strana koje su bile umiješane u događanja iz devedesetih, a njega se najbolje može pobjediti baš suočavanjem s njim.

Govorio sam – spakiraj se i odi, provjeri je li stvarno tako kako ti govore. Kako bi proširili tu misao na svoju okolinu, na inicijativu kolege iz Beograda, početkom 2015. pokrećemo projekt Zar nije bolje ovako. Radi se o snimanju kratkog i u potpunosti amaterskog dokumentarnog filma koji naše različitosti i probleme predstavlja kao poveznice između mladih na ovim prostorima.

Okupljaju se timovi u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu brojeći ukupno oko četrdeset članova, a isti uskoro prerastaju u Udrugu mladih Balkanac sa timovima u sva tri navedena grada. Za razliku od drugih organizacija koje se bave tim područjem, naši načini djelovanja su bili pomalo drugačiji. Uzroke i prošlost smo ostavili postrani i ciljali na jednostavno povezivanje i upoznavanje. Prošlost je nešto o čemu svi vole pričati, ali malo tko voli dublje ući u tu temu i zbilja naučiti nešto, pa mnogi mladi bježe od aktivnosti koje uključuju takve teme. Ti mladi su bili naša ciljana grupa.

Ideja filma je bila pratiti putovanje grupe mladih različitih nacionalnosti, vjeroispovijesti i životnih priča kroz različite sredine širom Balkana. Od tog trenutka ona obična znatiželja prelazi u ozbiljan projekt s ambicioznim ciljem. Od prvog dana susretali smo se s brojnim problemima, a jedan od većih je bio i taj što smo gotovo pa svi amateri u svime čime bi se organizacija trebala baviti.

Ali stepenicu po stepenicu, bili smo sve bliže i bliže cilju. Sastanak po sastanak, od grada do grada, rušili smo i neke svoje predrasude. Prošlo je mnogo godina od tad, ali i dalje sve te gradove smatram svojim drugim domom. Naša ideja je gotovo posvuda naišla na pozitivne reakcije. Vrata su nam otvorili pojedinci, ali i mediji pomagajući nam da naš glas dođe do šire mase.

Nikad neću zaboraviti prvo gostovanje na televiziji i prvi dani intervju. U Srbiji i BiH su o nama pisali mediji svih kalibara, od najmanjih regionalnih i gradskih portala pa do velikih imena kao što su beogradska Politika, jutarnji program RTS-a čak dvaput, bosanskohercegovački BHRT , N1 i dr.

U Hrvatskoj je situacija bila drugačija. Veliki mediji nisu imali sluha za naš projekt, ali smo bili zanimljivi brojnim portalima, novinama i televizijama za mlade. Tako su o nama pisali list Global , stali smo pred kamere Televizije Student, gostovali smo na Yammat FM-u , a tu su i portali kao što su Studentski.hr, srednja.hr, x-ica i dr. Naše djelovanje je podržala i regionalna Mreža mira čija smo bili članica.

Sa snimanjem smo započeli u ljeto 2016. godine. Naša priča započinje u Sarajevu, gradu kojeg sam baš prvi put posjetio zbog društva iz Balkanca. U trenutku snimanja taj grad je već moj, oko mene su moji ljudi, a kamera i tu i tamo koja uputa nisu činile neku razliku. Nekoliko dana u jednom gradu pa za sljedeći, takav je bio naš život sljedećih desetak dana.

U tom malom crvenom kombiju iz kojeg se čuje Zabranjeno pušenje, Prljavci i Bajaga nastale su neke od mojih najljepših uspomena tog razdoblja. Od Sarajeva prema Tuzli i dalje za Zagreb, Trogir, Split, Mostar pa preko početnog Sarajeva za Beograd te finale u Jagodini – bili smo karavana koja je svuda gurala svoje noseve i objektiv, naganjajući poznate, ali i nepoznate ljude na ulici. Pred objektiv smo stavili profesore, umjetnike, konobare, ali i sami istražili svaki grad na svoj način kako bi gledatelj osjetio puls grada.

Prvo prikazivanje u Beogradu okupilo je preko šest stotina ljudi u dvoranu Doma omladine. Slijedili su Zagreb, Sarajevo, Jajce, Umag, Tuzla i Prijedor. U svakom od tih gradova smo ponovo gledali film kojeg smo već znali napamet, ali nije nam bilo dosadno. Gledajući sve te ljude koji se izmjenjuju pred kamerom i situacije koje smo prošli, svaki put bi se podsjetili koliko nam je ovaj projekt obogatio život. Taj trud koji smo uložili u taj projekt nam se vratio kroz iskustvo, nova poznanstva i uspomene – u isto vrijeme smo napravili nešto za sebe, ali i za društvo.

Možda nismo uspjeli utjecati na mase ljudi, ali otpočetka smo ciljali na pojedince i sretni smo što znamo da smo nekome bili taj prvi korak u širenju vidika. Nakon snimanja i prikazivanja filma rastali smo se kao grupa i svatko je nastavio svojim putem, ali dio njih je i dalje tu među mojim najbližim prijateljima.

Svoje aktivističko djelovanje nakon Balkanca nastavljam u Inicijativi mladih za ljudska prava. Za razliku od Balkanca, ne preskače se uzrok već se kroz razgovor i rad na bolnim temama pokušava utjecati na svijest pojedinaca i zajednice. Obilazeći ključna mjesta iz ratnih vremena, pričajući s ljudima koji su na svojoj koži osjetili strahote rata, zajedničko sudjelovanje na komemoracijama, s najvažnijom mišlju na pameti – svaki zločin je zločin, bez obzira na nacionalnost žrtve i zločinca.

Često čujemo kako se treba maknuti od ’45. i ’91. te kako se bavimo temama koje su rak rana svih balkanskih naroda. Podjele na lijeve i desne ušla je u sve pore hrvatskog društva.

Noseći taj teret vrtimo se u krug radeći veću štetu sebi nego ikome drugome. No, je li rješenje ostaviti sve to iza sebe ovako kako je danas i krenuti dalje? Pustivši da nam djeca uče toliki broj paralelnih i potpuno suprotnih povijesti? Takve stvari ne mogu se vječno gurati pod tepih i kad tad se može očekivati da će doći do eskalacije bijesa i gnjeva koji se nakuplja u narodu kojemu su drugi krivi za svu njegovu nesreću.

Najbolji primjer toga su ratna događanja devedesetih koje se praktički nadovezuju na Drugi svjetski rat, vraćajući iz mrtvih nazive, zastave, pjesme, ali i traume koje su bile potisnute pod jednostranom povješću iz vremena socijalizma. Ignoriranje povijesti kako bi se naizgled izgradio mir u društvu, dovela je do toga da danas imamo mase koje ignoriraju najjednostavnije i najosnovnije povijesne činjenice. Utjecaj okoline i osobna iskustva često obavijena nesrećama i strahom su u njima ipak jače od činjenica povjesnog slijeda.

Ali kako je moguće da su nam povijesti toliko drukčije? Kako je moguće manipulirati sa žrtvama ne u tisućama, već u stotinama tisuća ljudskih života? Jednostavno je, političari koji žive od toga, povjesničari u službi vlasti i izmučen narod. Još od kraja Drugog svjetskog rata kreću igre žrtve, a natjecanje tko je bio najveća žrtva između balkanskih naroda još od vremena Turaka. Obilježavanja zločina se pretvaraju u brojku koja mora biti što veća.

U isto vrijeme imamo nevjerojatan kompleks svoje nevinosti i svako spominjanje zločina svoje strane koje se pravda jednim argumentom – a što su oni nama radili? Kako Vukovar može biti osveta za Jasenovac, zločini u Oluji za Vukovar? Tko je sljedeći na redu da se osvećuje?Neriješena povijest ostavlja pitanje osvete koje su naši narodi već puno puta osjetili, želimo li stvarno ostaviti to pitanje i budućim naraštajima?

Zajedničke komisije, etički i nepristran istraživački rad i manje ”birtijaške povijesti” su glavni putevi koji vode dugoročnom miru na ovim prostorima. Inicijativa mladih za ljudska prava radi na nekoliko projekata s tim ciljem. Zajedno s partnerima osnovana je Koalicija za REKOM koja se od 2006. godine zalaže za osnivanje neovisne i vansudske međunarodne koalicije sa zadatkom da istraži činjenice o ratnim zločinima i svim drugim kršenjima ljudskih prava na području cijele bivše Jugoslavije od 1991. do 2001. godine.

Tu je i projekt Prošlost se nastavlja (Past Continues) koji je pokrenut 2018. te je okupio više od sto mladih ljudi iz svih postjugoslavenskih zemalja. Podjeljeni su u grupe po dvije države te su sami birali pitanja kojima će se baviti. Kao primjer, dobili smo grupu mladih iz Hrvatske i Srbije koji će pisati o Vukovaru i Oluji, stvarajući finalni narativ koji je u što većoj mjeri temeljen na činjenicama.

Projekt će rezultirati izdavanjem publikacije koja će okupiti narative svih grupa te pokazati kako je suradnja na pitanjima iz prošlosti teška, ali ipak moguća.

Mlađi naraštaji nasljeđuju terete prethodnih generacija iako su rođeni nakon samih ratnih sukoba. To će se događati sve dok sami ne shvatimo da problem nije samo u drugima. Onog trenutka kad shvatimo da zločin nema nacionalnost i vjeru, da zločince treba kazniti bez obzira jesu li ubijali pod šahovnicom, ljiljanom ili orlom, mladi će napokon moći odrastati bez tog tereta. Svaka od naših država ima zadaću da kazni zločince i radi na pravdi za žrtve.

Rješenje nije u prešućivanju ,ali niti u prepucavanju između strana koje se odvija danas. Samo kvalitetan razgovor potkrijepljen činjenicama vodi do razumijevanja, rješavanja pitanja, naposljetku i do mira. Uloga aktivista je ključna u tom procesu. Rad s temama poput ratnih strahota i ljudskih prava nosi teret osuđivanja od zajednice. Nije se lako nositi s time, ali svijest da pomažete pa makar i pojedincu gurat će vas naprijed.

Mene su naučena iskustva promjenila do te mjere da danas ne mogu zamisliti život bez znanja, uspomena i ljudi koje sam upoznao kroz ove godine djelovanja. Iako se školujem za posve drugo područje i ulažem u aktivizam puno manje vremena i truda, nego neki od mojih kolega i prijatelja, smatram da se svako djelo računa. Kad bi svaki pojedinac razmišljao na način da pomogne svojoj zajednici na neki način, pa koje god to područje bilo, ostavili bismo budućim generacijama puno ljepši svijet.

rsz_1rsz_1rekom_cso_activism_for_reconsiliation_mne_copy21907.jpg
Ovaj je tekst objavljen u sklopu projekta “Razgovarajmo o ratu da bismo živjeli u miru” koji je dio projekta “Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije – podrška REKOM-u” sufinanciranog sredstvima Europske unije.

Preuzeto sa: h-alter.org, 27.09.2019.