Vijesti

Jedan dan pomirenja

17.08.2015

 

 

 Dr Zoran Pajić

Utvrđeno je da nedavna ratna prošlost za veliku većinu građana ove zemlje još uvijek predstavlja neodovojivi dio njihove sadašnjosti. Opterećenje prošlošću najčešće i proizlazi iz neprecizne i nepotpune spoznaje o proteklim tragičnim događajima, budući da većina ispitanika smatra da činjenice o ratu (1992.-1995.) još uvijek, u dobroj mjeri, nisu utvrđene. Građane dodatno opterećuju različita, uglavnom oprečna tumačenja istih događaja – „tri istine o/od tri naroda“ – iz vremena rata. Upravo zbog toga je teško od strane porodica žrtava i uopšte svjedoka ratnih iskušenja očekivati podsticaj ka „zajedničkom sjećanju na žrtve“ i jedinstvenom memorijalu. A to bi, istorijski gledano, bio jedini legitiman izvor za ideju pomirenja!

 

Aleksandar Vučić:„Nikad neću odustati od ideje o zajedničkom danu sećanja na sve žrtve ratova s prostora bivše Jugoslavije. Ponosan sam na tu inicijativu i verujem da će se kad-tad, makar i za dve do tri godine, region pomiriti“. (Kurir, Beograd, 11.08.2015)

 

Sumnja u dobre namjere i iskrenost premijera Srbije Aleksandara Vučića stavljena je u prvi plan gotovo svih reakcija koje su, na ovu izjavu, došle izvan Srbije. Međutim, teško je osporavati ozbiljnu namjeru jednom predsjedniku vlade jer se izjave najviših državnih predstavnika, po pravilu, uzimaju kao zvaničan politički stav. Jednostavno, one se tumače na osnovu onoga šta “piše na papiru” (face value) i što ostaje kao dokumenat za budućnost.

Ipak, iz bosansko-hercegovačke perspektive teško je prihvatiti jednu ovakvu ideju obzirom na prirodu rata, i obzirom na krhku viziju pomirenja u ovoj zemlji. Iz bošnjačke vizure, Vučićeva inicijativa o “danu sjećanja na sve žrtve ratova s prostora bivše Jugoslavije” ne djeluje ubjedljivo jer se vezuje za narod i zemlju gdje su poricanje masovnih zločina u BiH i genocida u Srebrenici postojana obilježja srbijanskog odnosa prema ratu 1992-95. Takođe, u Rupublici Srpskoj, česte manifestacije poricanja masovnih zločina prema Bošnjacima, podrugljive izjave na račun žrtava, pokušaji relativizacije patnji i gubitaka njihovih porodica, arogancija lokalne vlasti prema povratnicima u Prijedoru – sigurno ne vode ka pristojnom obilježavanju jednog takvog memorijalnog dana. S druge strane, bosanski Srbi ne bi mogli vjerovati u bošnjačko poštovanje “svih žrtava” dok se ne zatvori predmet “Dobrovoljačka ulica”, čiji dosije u stvari nikada nije ni otvoren od nadležnog tužilaštva u Sarajevu. A o odugovlačenju i manipulacijama povodom (ne)postavljanja memorijala žrtvama višestrukih zločina na “Kazanima”, već je nepristojno govoriti. To nije kraj kontroverzi eventualnog “dana pomirenja” u BiH. Teško je zamisliti kako bi Bošnjaci obilježili taj dan zajedno sa bosanskim Hrvatima, čije se kompletno političko rukovodstvo javno klanja ratnom zločincu Dariju Kordiću i slavi njegov povratak sa odsluženja kazne “na mjesto zločina” u Lašvanskoj dolini (kao u mitu iz kriminalnih romana), 20 godina nakon završetka rata.

Ovo su samo neki od primjera koji upućuju da za jednu takvu, u nacelu, plemenitu iako apstraktnu ideju još ne postoje potrebni uslovi koji bi bili u skladu sa principima i iskustvima tranzicione pravde. Ne želim reći da je inicijativa preuranjena; ona jednostavno nema čvrste temelje.

Korisno je ovom prilikom podsjetiti na jedan od zaključaka ispitivanja javnog mnijenja koja je od 2008 provodio UNDP (Program UN za razvoj) u BiH. Utvrđeno je da nedavna ratna prošlost za veliku većinu građana ove zemlje još uvijek predstavlja neodovojivi dio njihove sadašnjosti. Opterećenje prošlošću najčešće i proizlazi iz neprecizne i nepotpune spoznaje o proteklim tragičnim događajima, budući da većina ispitanika smatra da činjenice o ratu (1992.-1995.) još uvijek, u dobroj mjeri, nisu utvrđene. Građane dodatno opterećuju različita, uglavnom oprečna tumačenja istih događaja – „tri istine o/od tri naroda“ – iz vremena rata. Upravo zbog toga je teško od strane porodica žrtava i uopšte svjedoka ratnih iskušenja očekivati podsticaj ka „zajedničkom sjećanju na žrtve“ i jedinstvenom memorijalu. A to bi, istorijski gledano, bio jedini legitiman izvor za ideju pomirenja!

Prvi pokušaj velikog nacionalnog pomirenja u Evropi započeo je general Francisko Franko nakon građanskog rata u Španiji (1936-1939). U ovom ratu su Frankovi „nacionalisti“ ugušili pobunu „republikanaca“ protiv fašizma. Građanski rat je ostavio duboke podjele i animozitete, ali to nije spriječilo vladajući frankistički režim da započne svoju verziju „pomirenja“ već početkom 1940-ih. Kao simbol tog procesa izgrađen je memorijalni kompleks i monumentalna katolička bazilika u „Dolini palih“ (Valle de los Caidos) – zajednički spomenik i grobnica žrtava sa obje zaraćene strane rata. Ovo ogromno zdanje je inaugurisano nedaleko od Madrida, 1959. godine, da bi od samog početka bilo viđeno kao „prst u oko“ republikanskim žrtvama i odbačeno od njihovih porodica i preživjelih pripadnika pokreta. Tako se ovaj izmanipulisani memorijal „svim palima“ pretvorio u centar okupljanja poštovalaca Franka i njegove politike, čemu služi i danas.

Sasvim drugačiji pristup ratnoj prošlosti u post-nacističkoj Njemačkoj logično je vodio do legendarne geste Willy Brandta, kancelara Savezne Republike, u Varšavi 1970. godine. Nakon što je položio vijenac na spomenik Ustanku varšavskog geta za vrijeme nacisitičke okupacije Poljske, Brandt je spontano kleknuo izražavajući pred cijelim svijetom poniznost i pokajanje. Ova kultna slika je i danas metafora za proces normalizacije i pomirenja u Evropi kojem su prethodili proces denacifikacije u Njemačkoj, lustracija državnih institucija, sistem ratnih reparacija, demokratizacija društva u cjelini. Dakle, svi oni procesi na čije dosljedno provođenje Zapadni Balkan još uvijek čeka.

Vraćajući se na temu ovog članka, jasno je da ni jedan ni drugi opisani događaj nema neposredne sličnosti sa stanjem svijesti u državama i narodima na koje misli Aleksandar Vučić kada govori o jedistvenom poštovanju prema žrtvama. Oni samo pokazuju da isforsirane, “nezaslužene” i nekonsenzualne inicijative pomirenja nemaju budućnosti, te da kao takve mogu implicirati namjeru relativizacije patnji, gubitaka i uopšte počinjenih zločina u ratu. I to, u pravilu, povrijediti osjećanja one etničke ili vjerske zajednice koja je podnijela najveće žrtve.

Srbija je zajedno sa Republikom Srpskom – i to je relevantno za ovaj slučaj – do sada pokazala premalo razumijevanja za žrtvu bošnjačkog naroda, ignorisala bilo kakve izraze empatije prema ovoj populaciji, bježala od inicijativa da se preživjelima vrati bar privid dostojanstva ili pokaže izraz saučešća i pokajanja. Zbog toga je Nebojša Radmanović, član Predsjedništva BiH tokom dva mandata, postao predmet podsmjeha jer je svaki svoj javni osvrt na stanje u BiH počinjao riječima: “Eto, desio se rat; podvucimo crtu i okrenimo se budućnosti”… kao da se radilo o poplavi ili zemljotresu.

Vučić je pokazao odlučnost da pokrene krucijalno pitanje kooegzistencije i stabilnosti na Balkanu: kako osposobiti i ohrabriti nove generacije da prekinu lanac intergeneracijske transmisije nasilja, mržnje, bijesa, osvete i osjećaja krivice?

Za prvu provjeru mogućih reakcija i odgovora je odabrao zajednički dan sjećanja (dodajmo, i „poštovanja“) na sve žrtve ratova… Ideja zvuči prihvatljivo, ali ta inicijativa mora stajati na čvrstim temeljima da bila prihvaćena s povjerenjem i željom da se realizuje, odnosno da se ne pretvori u još jednu floskulu o pomirenju „na balkanski način“. Za sada, ima dovoljno razloga da se u projekat, kako ga je premijer Srbije zamislio, gleda sa nevjericom. Pored niza pomenutih preduslova u ovom članku, prije svega bi trebalo objasniti apsurd da njegova inicijativa o „svim žrtvama“ dolazi iz Srbije, države na čijoj teritoriji tokom rata 1992.-1995. nije ispaljen ni jedan metak. Na kraju, Vučiću sigurno nisu potrebni saveznici tipa Mladena Ivanića (član Predsjedništva BiH) koji je gorljivo požurio da izjavi kako „ideja srpskog premijera… pokazuje „svu političku superiornost Srba kao naroda i anarhično razmišljanje političara drugih naroda“. (Večernje novosti, Beograd; Nezavisne novine, Banja Luka – 14.08.2015.) Ovaj otvoreni rasistički kompliment Vučićevoj inicijativi sigurno neće osigurati bilo kakav kredibilitet u regionu.

London, August 2015.

 

Autor je gostujući profesor na King’s College, University of London