Vijesti

Potraga za žrtvama hrvatske operacije ‘Oluja’

Uoči obilježavanja 22. godišnjice pobjedničke operacije Hrvatske vojske (HV) ‘Oluja’, istraživači koji su prvi ispitivali ubojstva srpskih civila počinjena tijekom i nakon ove vojne kampanje, progovorili su o brutalnostima koje su vidjeli.

“Katarina Bajlović, Srpkinja, 90 godina, Lušćani (središnja Hrvatska) … Bila je stara i bolesna i ostala je u svojoj kući tijekom vojno-redarstvene operacije ‘Oluja’. Ubijena je u svojoj kući: glava joj je bila odsječena, a svinje su rastrgle njeno tijelo koje je ležalo na kućnom pragu.”

Ovo je opis iz izvješća Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska pravanakon što je istražio zločine počinjene tijekom i nakon operacije ‘Oluja’, kojom je u kolovozu 1995. godine HV porazila srpske pobunjenike.

Bojan Munjin, danas novinar hrvatskog tjednika ‘Novosti’ koji pokriva kazalište i kulturu, bio je jedan od istraživača ove nevladine udruge, kome je, kao i ostalima, traumatično iskustvo kroz koje je prošao tijekom dokumentiranja zločina ostalo urezano u sjećanju.

“Slika tijela jedne stare gospođe u raspadanju i tijela za koje se kasnije pokazalo da je njen sin, s rukama vezanim žicom, i dalje me progoni”, kaže Munjin.

Bio je u istraživačkom timu Hrvatskog helsinškog odbora za UN-ov sektor Jug, koji je obuhvaćao Kninsku regiju. Na čelu tima bio je jedan od najistaknutijih članova ove nevladine udruge, pokojni Petar Mrkalj.

“Svugdje okolo su bila spaljena sela, neka su još gorjela, a na nekim su mjestima tijela još ležala na zemlji”, kaže Munjin za BIRN.

Priča nam kako su istraživači započeli s terenskim radom u kolovozu 1995, neposredno nakon hrvatske pobjede u ‘Oluji’, i pri tomu bili pod velikim pritiskom, jer država i dio hrvatskih medija nisu bili “sretni” što ova nevladina udruga istražuje zločine počinjene tijekom operacije.

Za neke istraživače, osobito za studente volontere, to je bio “prvi susret s leševima u životu”, dodaje Munjin.

Kako bi utvrdili imena i nacionalnu pripadnost pojedinih žrtava, istraživački timovi su razgovarali sa preživjelima, s porodicama žrtava i sa svjedocima. Prije no što bi neka osoba bila stavljena na listu žrtava Hrvatskog helsinškog odbora, uzimale su se izjave od dva različita pojedinačna izvora.

Munjin naglašava da je izvješće ove nevladine udruge sastavljeno profesionalno, od “časnih ljudi sa integritetom”, i da je moglo doći samo do manjih grešaka.

On negira tvrdnje koje se povremeno javljaju po hrvatskim medijima da pokušavaju naći što više žrtava kako bi vještački povećali njihov broj.

Nitko se nije “nadao da će biti još više identificiranih žrtava”, ističe on.

Razbijeni srpski pobunjenici

Tijekom ‘Oluje’ hrvatske su snage ponovno vratile kontrolu nad teritorijem koji je od kraja 1991. bio u rukama pobunjenih Srba iz Hrvatske.

Osim zločina velikih razmjera koje su počinili nad Hrvatima, srpske pobunjeničke vlasti, kojima su pomagale Jugoslavenska narodna armija (JNA) i srpske paravojne postrojbe, iz samoproglašene Republike Srpske Krajine (RSK) protjerale su između 200.000 i 250.000 nesrba.

Nakon što su mirovni pregovori propali, između 4. i 7. kolovoza 1995. godine, hrvatske specijalne policijske i vojne postrojbe razbile su pobunjeničke srpske trupe, te ponovno preuzele sve svoje teritorije, osim onih u istočnoj Hrvatskoj.

Operacija je dovela do humanitarne krize, jer je tijekom i nakon nje Hrvatsku napustilo oko 200.000 srpskih civila. UN-ova agencija za izbjeglice procjenjuje da je 1995. godine iz Hrvatske otišlo oko 250.000 Srba.

Također, hrvatske su snage i drugi nepoznati počinitelji, tijekom i nakon ‘Oluje’, ubijali srpske civile.

Izvješće koje je izradilo 12 ili 13 istraživača Hrvatskog helsinškog odbora jedino je izvješće u kojem se pokušavaju identificirati sve ove žrtve.

U njihovom se izvješću, koje je prvi put objavljeno 1999. godine, a 2001. i u formi knjige, imenuje 677 žrtava ratnih zločina.

Da je izvješće vjerodostojno, tvrde i drugi istraživači ove nevladine udruge, koji su htjeli ostati anonimni, potencirajući da su državne vlasti pokušale osporiti njihove nalaze navodima da je jedna osoba sa spiska ubijenih žrtava zapravo živa.

Međutim, kasnije se ispostavilo da je to druga osoba s istim imenom i prezimenom.

“Na temelju informacija da je Manda Tisma (jedna od imenovanih žrtava) živa, Ministarstvo unutarnjih poslova zanijekalo je cijelo izvješće”, objašnjava nam jedan od istraživača. “Kasnije smo otkrili da postoje dvije Mande Tisma i, naravno, jedna je bila ubijena. U to vrijeme Ministarstvo unutarnjih poslova nije pronašlo nikakve druge pogreške ili neistine u izvješću.”

Obrana hrvatskih generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka pokušala je, tijekom unakrsnog ispitivanja bivšeg čelnika Hrvatskog helsinškog odbora Žarka Puhovskog pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju 2009. godine, osporiti verodostojnost izvješća.

Puhovski je kazao kako vjerojatno ima pogrešaka, ali da činjenice općenito drže.

Puhovski je također odbacio nalaze Međunarodnog crvenog križa, koji je naveo da su neke ubijene osobe bili vojnici, sudeći po vojnim uniformama koje su noslili, uz obrazloženje da tijekom rata u Hrvatskoj ili u BiH nije bilo neobično da civili nose dio ili kompletnu vojnu uniformu.

Drugi su tvrdili da u izvješću nedostaju izvorni dokumenti i audio izjave svjedoka.

Međutim, trenutni predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, Ivan Zvonimir Čičak, kaže za BIRN da ovaj dokaz postoji i da je “deponiran na sigurnom mjestu”.

Spaljeni domovi i tijela

Prema izvješću Hrvatskog helsinškog odbora, tijekom operacije, djelomično ili potpuno uništeno je ili spaljeno više od 20.000 objekata – kuća, staja i garaža, a dokumentirano je i široko rasprostranjeno pljačkanje.

Munjin naglašava kako je vidio neke nedavno nastanjene kuće na kojima stoji natpis “Zauzeto: Hrvat”, što je signaliziralo napadačima da ne pljačkaju, spaljuju ili otimaju imovinu, kako bi nakon sukoba mogla biti uzeta netaknuta.

Sjeća se da su ih svjedoci kontaktirali kako bi im dali informacije o zločinima i navodi primjer čovjeka koji ih je zvao krajem rujna 1995. godine i ispričao kako su u selu Varivode nepoznati počinitelji ubili devet starijih srpskih civila.

“Sjećam se kada je nazvao svjedok, muškarac, i rekao da je pronašao ove ljude koji su bili ubijeni, naglasivši da je Hrvat. Spomenuo je da je Hrvat kao da je to bio znak kredibiliteta”, priča Munjin.

Također se prisjeća žene koja im je opisala incident koji se dogodio tjedan dana nakon početka operacije, u kom je ubijena njena majka, osoba sa invaliditetom.

“Čula je kada se jedna hrvatska jedinica približila njihovoj kući. Gledala ih je s brda pored kuće, a nakon nekoliko minuta, čula je muški glas koji viče ‘zapali je’, i kuća je planula poput šibice”, rekao je on.

“Vidjevši ono što smo vidjeli, osjetili smo samo sažaljenje. Za nas je to bila jedna ogromna ljudska katastrofa. Nismo mrzili nikoga niti osudili nacionalizam ili nešto drugo. Samo smo osjećali sažaljenje za ljude koji su izgubili život. Samo smo htjeli odgovoriti na sve ljudske patnje. Ništa više.”

Drugi istraživač, koji je želio ostati anoniman, priča nam o svojoj posjeti sektoru Jug u kolovozu 1995., neposredno nakon operacije ‘Oluja’, gdje je otišao u pratnji jednog hrvatskog vojnika, vojnog kirurga i lokalnog Srbina iz Knina.

“Bio sam na terenu između 7. i 15. kolovoza, to je bila prva posjeta. Spavao sam u Šibeniku i svaki dan sam išao na teren”, kaže nam ovaj istraživač.

Tijekom posjete, istraživači ove nevladine udruge skupljali su informacije o situaciji nakon operacije i od UN-ovih jedinica na terenu.

Naš sugovornik nam priča kako je otišao na Prokljansko jezero, jer je njegov prijatelj dobio saznanja da su njegovi roditelji pogubljeni nakon operacije. Spaljena tijela roditelja pronašli su ispod ribarskih mreža uz ostatke starih automobilskih guma.

“Bili su ubijeni kalašnjikovim. Oni (ubojice) su dovukli njihova tijela pored automobilskih guma, prekrili ih ribarskom mrežom, posuli ih benzinom i zapalili”, prisjeća se naš sugovornik.

“Kada sam stigao tamo, bile su (ostale) neke njihove kosti i dio lubanja. Stavio sam sve te ostatke u torbu, odvezao se do mosta u Šibeniku i bacao ih u šibenski kanal. Budući da je bio ribar, mislio sam da je najbolje da ih bacim u more“, objašnjava nam ovaj istraživač.

Na lokaciji gdje ih je našao, pokupio je i prazne čahure i dao ih kasnije državnom odvjetništvu koje je istraživalo slučaj.

Počinitelj zločina na Prokljanskom jezeru, hrvatski vojnik Božo Bačelić, jedina je osoba koja je do sada osuđena za zločine tijekom operacije ‘Oluja’.

Vrhovni sud Hrvatske u svibnju 2014. godine osudio ga je na sedam godina zatvora zbog ubojstva ova dva civila, kao i za ubojstvo jednog ratnog zarobljenika.

Naš sugovornik iz Hrvatskog helsinškog odbora kaže kako je s vremenom naučio da razlikuje kuće koje su uništene protutenkovskim minama, zapaljene ili dignute u zrak pomoću običnih plinskih boca.

U trajnom sjećanju su mu ostali i preživjeli.

“Sjećam se srpskih civila starije dobi koji su lutali oko sela. Hrabri stari ljudi koji su pokušavali spasiti sve što se moglo spasiti“, priča nam ovaj istraživač.

On kasnije odlazi u regiju Gospića, u selo Komić, gdje se dogodilo ubojstvo o kojem je Munjin pričao.

U selu su nepoznati počinitelji ubili devet starijih srpskih civila. Najstarija žrtva imala je 92 godine – to je ona “starija gospođa” o kojoj je Munjin govorio.

“Pronašli smo ih u veljači 1996., ali su vukovi već bili rastrgli njihova tijela. Napravili smo fotografije, pozvali istražnog suca i policiju. Oni su uradili svoj posao; mi svoj“, prisjeća se naš sugovornik istraživač.

“To su vjerojatno najstrašnije slike koje nosim u glavi”, kazao je on.

( Objavljeno na Balkan Insight, 03.08.2017. )