Srpsko narodno vije\u0107e na 28. godi\u0161njicu \u201eOluje\u201c sje\u0107a se posljednjeg velikog historijskog stradanja i egzodusa Srba koji je njome prouzro\u010den. Tako\u0111er se sje\u0107amo svih pripadnika srpskog, hrvatskog i drugih naroda, koji su privremeno ili trajno ostali bez svojih zavi\u010daja, svojih bli\u017enjih i svoje imovine u ratnim godinama koje su prethodile ljetu 1995. godine.<\/p>\n
Trebamo se sjetiti da je rat na prostorima nekada\u0161nje zajedni\u010dke dr\u017eave i jezika \u017eivote ve\u0107ine, a prije svega \u017eivote onih koje je zatekao u manjini, u\u010dinio nesigurnim i stradalni\u010dkim. Tamo gdje su Hrvati ostali u manjini, kao \u0161to je bio slu\u010daj s podru\u010djem Krajine, bili su ubijani, premla\u0107ivani, zlostavljani, protupravno zatvarani, zastra\u0161ivani i protjerivani, njihove ku\u0107e uzurpirane ili uni\u0161tavane, a crkve skrnavljene, plja\u010dkane i ru\u0161ene. Sli\u010dne su \u017eivotne opasnosti i strahote prolazili i Srbi, stanovnici hrvatskih gradova ili op\u0107enito podru\u010dja pod kontrolom tada\u0161njih vlasti Republike Hrvatske. Neki su ubijani, neki protupravno zatvarani, ve\u0107ina zastra\u0161ivana, protjerivana i diskriminirana, nemalom su broju njih ku\u0107e minirane ili su izbacivani iz svojih stanova, a mnogi su otpu\u0161teni s posla ili im je uskra\u0107eno dr\u017eavljanstvo. I toga se trebamo sje\u0107ati.<\/p>\n
Tako\u0111er se trebamo sjetiti da je teret obnove kulture mira i pomirenja u Hrvatskoj, ali i drugdje, i dalje u najve\u0107oj mjeri na manjinama. Naro\u010dito na srpskoj manjini. Postupci netolerancije, diskriminacije, nepriznavanja zajam\u010denih prava (na pismo i obrazovanje) ili njihovo osporavanje (na politi\u010dku participaciju) te \u0161irenje antisrpskih osje\u0107aja i govora mr\u017enje jo\u0161 uvijek su prisutni, a samo je njihov intenzitet promjenjiv. Kao \u0161to smo vi\u0161e puta isticali u svojim izjavama, tome zna\u010dajno doprinose dr\u017eavne politike sje\u0107anja i njihove komemorativne prakse. Zbog njih, oni koji su manjina nerijetko \u017eive u strahu od komemoriranja vlastita stradanja.<\/p>\n
Ovom prilikom i na ovu godi\u0161njicu sjetimo se i \u017ertava srpske nacionalnosti u Hrvatskoj koji jednako te\u0161ko ostvaruju pravo na status civilnih \u017ertava rata kao \u0161to je bilo te\u0161ko odredbu o tom pravu ozakoniti. Ote\u017eavanje priznanja statusa civilnim \u017ertvama rata srpske nacionalnosti, kao i javna nevidljivost njihove patnje i traume, kojoj su kontinuirano izlo\u017eene, jo\u0161 je jedna u nizu lo\u0161ih praksi u po\u0161tivanju prava pripadnika manjina. To se ote\u017eavanje, kako svjedo\u010de organizacije civilnog dru\u0161tva i kakva su na\u0161a saznanja, prakticira na razli\u010dite na\u010dine i prijeti da zakonom zajam\u010deno pravo svim civilnim \u017ertvama rata za srpske \u017ertve postane izvor novih trauma i mrtvo slovo na papiru. Gotovo je ista stvar sa su\u0111enjima za ratne zlo\u010dine po\u010dinjenim nad civilima i ratnim zarobljenicima srpske nacionalnosti. U mnogim slu\u010dajevima postupci nisu ni pokrenuti ili su prekinuti. Oni koji se vode iznimno su rijetki i jednako te\u0161ko protje\u010du i dovode do osu\u0111uju\u0107ih presuda kao \u0161to se te\u0161ko dolazi do rje\u0161enja o statusu civilnih \u017ertava rata, \u010dak i u slu\u010dajevima kad je rije\u010d o djeci koja su zbog stradanja svojih roditelja postala ratna siro\u010dad.<\/p>\n
Unato\u010d svojem vi\u0161estrukom historijskom stradanju u 20. stolje\u0107u, Srbi u Hrvatskoj otpor diskriminaciji i nepravdi i dalje \u0107e pokazivati svojom otporno\u0161\u0107u na mr\u017enju i odgajanjem budu\u0107ih generacija u po\u0161tovanju i solidarnosti s na\u0161im kom\u0161ijama, odnosno susjedima. Bolje da nas ne bude s takvom otporno\u0161\u0107u i takvim odgajanjem, nego da nas ima bez toga.<\/p>\n
Na kraju, s ratnim stradanjem na\u0161ih sugra\u0111ana Hrvata u svojem sje\u0107anju suosje\u0107amo kao i sa stradanjem na\u0161ih sunarodnjaka Srba. Zbog takvog suosje\u0107anja mo\u017eemo biti gdje smo danas, a istovremeno biti tamo gdje nismo, a trebali bismo biti \u2013 na svakom mjestu nedu\u017enog stradanja bilo koje grupe, bilo kojeg naroda. Na usmjerenost na s\u00e1mo stradanje i patnju, na s\u00e1me ratne \u017ertve, a ne na politi\u010dke ciljeve sje\u0107anja i na politi\u010dke ciljeve dr\u017eavnih komemoracija omogu\u0107uje nam da se sje\u0107amo tako kao da su Hrvati Srbi i kao da su Srbi Hrvati. Kao \u017ertve oni to i jesu, ma koliko se govorilo kao da nisu i radilo kao da nije tako.<\/p>\n
<\/p>\n
Dr. Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"Srpsko narodno vije\u0107e na 28. godi\u0161njicu \u201eOluje\u201c sje\u0107a se posljednjeg velikog historijskog stradanja i egzodusa Srba koji je njome prouzro\u010den…. ","protected":false},"author":121,"featured_media":189258,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"footnotes":""},"categories":[2653,1789],"tags":[4072,1822,4073],"class_list":["post-189251","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-frontpage-bhsc","category-memorijalizacija","tag-izjava-sjecanja","tag-oluja","tag-snv"],"acf":[],"yoast_head":"\n