Vesti

Upotreba činjenica u umetničkim delima :: Pozorište

06.03.2015

Bojan Munjin

Biti prisutan

IMG_9079

Kada se s dovoljne vremenske distance pogleda [Inicijativa] REKOM – to nedjeljno prije podne, kada se diskutiralo na temu proteklih ratova, umjetnosti i činjenica (unutar X Međunarodnog foruma za tranzicionu pravdu u post-jugoslovenskim zemljama), onda se može reći da je taj susret u sebi sadržavao neki trenutak katarzične uzvišenosti ali i zrnce tegobne drame. Na jednom mjestu, kao u Hamletovom četvrtom činu, našli su se protagonisti jugoslavenske tragedije koju ni nakon 25 godina ne možemo zaboraviti; njezine žrtve, svjedoci, mobilizirani ratnici, kazališni (i filmski) umjetnici, aktivisti koji su brojali mrtve i pomogali živima, te i oni, danas odrasli ljudi, koji su tada bili još jako mali i koji su sa užasom u dječjim očima gledali ljudsku katastrofu. Zapravo, mnogima od prisutnih te nedjelje ujutro u životnu sudbinu bile su utisnute višestruke uloge u kojima su se izmiješale profesionalne biografije i ljudske patnje, lijepa umjetnost i grozna stvarnost, izbjeglički kampovi i reflektori pozornice, ožiljci na duši i tuga na licu: taj potmuli unutrašnji pejsaž mogao se osjetiti među prisutnima još dok su ispijali jutarnju kavu pripremajući se za konferenciju koja je – po površnim vanjskim znakovima – ličila na bilo koju drugu pod kapom nebeskom. Nečega toga jutra ipak nije bilo, a zapazio bi to valjda samo neki posttraumatski terapeut: ljudi su razgovarali u grupicama ali glasnog i neobaveznog smijeha nije bilo. Samo nasilna smrt kao toliko nemoralna činjenica i savjest kao preostali ljudski refleks, spojili su sve ove ljude da se nađu zajedno pretvarajući naoko rutinski skup u mjesto potencijalne i možda izuzetne humanosti. Gledano nestrpljivo i poprijeko, umjetnost se ovdje činila suvišnim dekorom, jer – kao da smo svu jugoslavensku ratnu strahotu naučili napamet – mi već dve i po decenije grozničavo izgovaramo stotine imena, i žrtava i zločinaca; kako je ko poginuo a nije morao i kako je sve to bilo a nije moralo biti. Svađamo se i urlamo i na prijatelje i na neistomišljenike, obnevidjeli smo od ponovnog prepričavanja užasa u Vukovaru i Sarajevu, u ‘Oluji’ i u izbjegličkoj koloni kod Kosovske Mitrovice, tako da smo spremni i poginuti još jednom ako treba, dokazujući time samo to da smo duboko nesretni zbog onoga što se dogodilo, što nismo mogli ili nismo željeli spriječiti, te da sve to ne možemo oprostiti ni sebi ni drugima. Stoga pred ljudima koji su se mnogih od tih godina nagutali straha i očaja, sesija Upotreba činjenica u umetničkim delima mogla je zvučati kao drski incident ili intelektualno prenemaganje, ali to bi bio slučaj da smo toga jutra razgovarali o komediji, šaljivim sapunicama ili teoretizirali o kazalištu. Toga jutra bavili smo se predstavama koje su govorile o proteklim ratovima i ono čega je možda od ‘veselja’ jedino bilo jest crni humor; zovu ga još i ‘smijeh pod vješalima’, kojim se služe ljudi da od užasa ne bi poludjeli, jednako kao i umjetnici da bi pokazala ironiju i prezir prema činjenicama koje su nas u ratnim vremenima bile spremne progutati.

Prikazan je uvodni video s dijelovima šest predstava koje se bave ratom u Jugoslaviji i činjenicama oko njega; jedan dio, iz predstave Hipermnezija u režiji Selme Spahić naročito je ‘smiješan’ jer pokazuje sluđene stanare jednog sarajevskog nebodera koje vojnik na graničnoj crti razvrstava po nacionalnosti i traži da potpišu da dobrovoljno napuštaju svoju imovinu…

Inserti iz predstava

Kada se pogleda čitav video, mogu se na primjer vidjeti mladići koji glume same sebe (Generacija 91-95, Montažstroj Zagreb, režija Borut Šeparović), koje su roditelji ili društvo svojim otrovnim ideologijama mržnje željeli gurnuti u rat ili se pak može vidjeti kosovsko društvo (Patriotic Hipermarket, u produkciji Novog Sada, Prištine i Beograda, režija Dino Mustafić) u kojem i Srbi i Albanci priznaju da su ‘govna i jedni i drugi’ i da je mnogo nesreće napravljeno zbog gluposti, pokvarenosti i primitivizma. Vidi se i dio iz predstave Aleksandra Zec (HKD Rijeka, režija Oliver Frljić) koja opisuje autentični događaj ubistva maloljetne Aleksandre Zec, njezinog oca i majke, kao i čitav talog krivnje i odgovornosti koji su opteretili savjest hrvatskog društva… Gledali smo i kazališni izvještaj preživjelih iz Srebrenice (Potočari Party, režija Stevan Bodroža, produkcija kazalište Nestroyhof Beč) kao i smrt Izbrisanih u Sloveniji… Zapravo, čitav taj pozorišni putopis, scenu po scenu, djelovao je mračno nestvarno, kao ružan san, zar je moguće?, kao da se to nije dogodilo nama i pretvorio se u jedan iscereni festival zaumnosti u kojima se ljudska bića tjeraju u položaj u kojem nikada ne bi željela biti a neki drugi ljudi čine stvari za koje bi se još trenutak prije zakleli da ih nikada neće učiniti. Mislim da smo te nedjelje ujutro bili svjesni, osim neposredne ljudske odgovornosti, i spiralnog djelovanja zla i njegovih metafizičkih razmjera.

Panelisti su bili redatelji Dino Mustafić, Andrej Nosov i Stevan Bodroža, glumci Alban Ukaj i Maja Izetbegović, direktor Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici Hazim Begagić i dramaturg Amir Bašović: naravno svi oni govorili o iskustvima u pravljenju spomenutih i sličnih predstava, o tegobnim doživljajima rata i o činjenicama smrti i razaranja ali nekako se u zraku osjećalo da je najvažnije to što su prisutni, što svjedoče pred žrtvama i ljudima zaogrnutim bolom i lošim sjećanjima. Na taj se način tog prijepodneva iskristalizirala i svijest o dignitetu i hrabrosti jedne generacije umjetnika koja je stvorena u patnjama i frustracijama raspada jedne lijepe zemlje i u krvi i jaucima poginulih i raseljenih. Bilo je generacija u posljednjih 25 godina koje nisu reagirale ili su bljuvale šovinističke ideologije i huškale na rat; sedmoro panelista nisu govorili iz pozicije bilo kakve ideologije, nego s jednostavnim ljudskim nervom pružene ruke, utjehe i razumijevanja. Pri tome bilo je ljudi u dvorani i za stolom koji su u ratovima bili ‘na suprotnim stranama’: od početka je bilo jasno da neće biti lako ni jednima ni drugima ali poštenje suočavanja i ovdje se pokazalo ljekovitim – ratovi devedesetih jednim su dijelom posljedica ranijih nesuočavanja i uporne plemenske šutnje svih pravednika na ovim prostorima koji su, svatko sa svojim ponosom i svojom istinom, odlazili u grob.

Za moje lično iskustvo, susret te nedjelje prije podne posjedovao je i mogućnost ljudskog oprosta: želim duboko vjerovati da se on u nekim srcima i dogodio.

Autor je pozorišni kritičar iz Zagreba