Vesti

Igor Štiks: Još nismo uspeli napraviti regionalni narativ o pomirenju

31.12.2015
Gradska knjiznica
Photo: Gradska knjižnica – KC GRAD

 

REKOM Intervju: Igor Štiks

 

Igor Štiks podjednako uspešno gradi više karijera. Objavio je romane Dvorac u Romagni (2000, 2007) i Elijahova stolica (2006, 2010). Sa Srećkom Horvatom objavio je politički esej Pravo na pobunu – uvod u anatomiju građanskog otpora (2010). Odbranio je doktorat u Francuskoj na Institut d’Etudes Politiques de Paris i u SAD na Northwestern University. Naučni je saradnik na Edinburgh College of Art. Bavi se pitanjima državljanstva, urbanim studijama kulture, socijalnim pokretima i angažovanom umetnošću. Pored svega toga, Štiks je jedno od najprepoznatljivijih lica nove levice u regionu. Bio je koorganizator festivala Subversive u Zagrebu i aktivno je uključen u rad Otvorenog univerziteta u Sarajevu.

Jedan je od potpisnika pisma podrške umetnika i intelektualaca iz regiona osnivanju REKOM-a. Iako su teme kojima se bavi u knjigama i predstavama često u vezi sa preispitivanjem ratnog nasleđa, u ovom intervjuu je, zapravo prvi put, govorio o prošlosti i pomirenju.

 

Razgovarala: Jelena Grujić Zindović

 

U sarajevskom ratnom teatru SARTR ove godine premijerno je prikazana predstava Brašno u venama reditelja Borisa Liješevića, rađena po vašem tekstu. Predstava se bavi i pomirenjem?

Element pomirenja je svakako prisutan. To je osobno pomirenje, sa samim sobom, između prošlog i današnjeg ja; to je pomirenje između roditelja i djece, na nivou jedne porodice, i pomirenje sa prošlošću, odnosno njezino raspravljanje, tematiziranje sa svim sukobima koji iz toga proizilaze i sa katarzom koju likovi proživljavaju. Jasno je da je motiv pomirenja neizbježan kad jednu porodicu, nakon 20 godina, okuplja upravo ono što ih je razdvojilo.

Naravno, ovdje se ne radi o pomirenju između grupa ili o međunacionalnom pomirenju, predstava nema taj element i likovi su individualizirani, pa je gledatelju ostavljeno da razmišlja gdje se, zapravo, dešava ta predstava i, ako ga to već zanima, kojeg su porijekla ti ljudi. Oni su zapravo djeca svog stoljeća. Prošlost nije samo nešto što se dogodilo prije dvadeset godina, prošlost je i nešto što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu, ali i ono što se desilo prije sto godina, u Prvom svjetskom ratu. Zato predstava i počinje slikom jednog austrougarskog vojnika koji sa 17 godina kreće na Istočni front.

Radi se, dakle, o drugačijem pristupu sukobu i pomirenjima, pogotovo među različitim generacijama. Sasvim je jasno da u svakoj porodici postoje emotivni razdori, ali i ideološko-politički sukobi. U ovoj predstavi vidjećemo čak i razne socioekonomske orijentacije među članovima jedne te iste porodice. Mislim da ta moja porodica iz predstave reflektira mnoge porodice. U tom smislu, ne čudi što ljudi na snažan način reagiraju na ovu predstavu – počesto u suzama, ali i sa velikim olakšanjem.

Mogu li članovi jedne porodice da se pomire na ideološko-političkom nivou, ako do takvog pomirenja nije došlo na nivou društva?

Sama riječ pomirenje u sebi sadrži konačni ishod i rezultat. To je nešto čemu se mi nadamo, ali mislim da možda griješimo ako ga vidimo kao cilj, a ne kao proces, tj. neku vrstu moralnog stremljenja ili usmjerenja.

Mi se možemo deklarativno i performativno pomiriti, ali to neće razriješiti ono što je dovelo do toga da se sukob uopće i dogodi, niti će anulirati ono što se dogodilo. U tom smislu, na individualnom nivou, prihvaćanje činjenica, njihovo osvjetljavanje iz raznih uglova i davanje prilike brojnim glasovima da uđu u dominantne interpretacije o onome što se desilo jeste put ka nekoj vrsti pomirenja, opet bez iluzije da ćemo jednog dana moći sjesti i reći – evo, sada je proces pomirenja konačno završio.

Možemo li pomirenje shvatiti, zapravo, kao sinonim za skup vrednosti i normi po kojima neko odluči da živi nakon sukoba, a neko drugi ne?

Pokušao bih izbjeći normativnu definiciju i umjesto toga propitati sam pojam pomirenja.

Mislim da nećemo dostići nijedan stupanj pomirenja, niti će se taj proces odvijati na pozitivan način za pojedince i društva, ako ga stavimo u društveno-političko-ekonomski vakuum i izoliramo, pa kažemo ‘evo, ako grupa X prihvati ono što su njeni pripadnici radili grupi Y i deklarativno kaže da je to tako, a grupa Y prihvati tu gestu, time ćemo ostvariti pomirenje između dvije grupe’. Žalosno je da pomirenje vidimo isključivo kao pomirenje među „narodima“. Narodi nikada nisu bili u ratu, pa se stoga ni ne mogu miriti; jer oni ne postoje kao živ organizam koji voli ili mrzi, već kao politička i pravna fikcija. Uostalom, što ćemo s društvima poput argentinskog ili čileanskog u kojima je brutalno cijepanje političke zajednice obavljeno po ideološkom principu i kroz fašističku diktaturu? Kako se onda Argentinci i Čileanci „mire“ spram balkanskih naroda? Da li su to različiti procesi? Kako odrediti tko može i smije govoriti u ime cijelih naroda? Predsjednici, premijeri? U želji da imitiraju Willie Brandta dobili smo seriju farsičnih izvinjenja predsjednika i premijera bez ikakve težine.

Uzmimo primjer Njemačke. Činjenica je da je današnja Njemačka taj proces započela trideset godina nakon Drugog svjetskog rata. Činjenica je i da ga konstantno retorički ponavlja. Sve to ne znači da je živ odnos Njemačke prema tome. To po meni znači da je određenim setom performativa, uglavnom državnih i socijalnih, te izgradnjom spomenika, taj problem gurnut u stranu. A gdje to vidimo? Dovoljno je vidjeti odnos prema izbjeglicama danas, pa ćemo vidjeti da uzroci koji su doveli do holokausta nisu adresirani na pravi način, niti su eliminirani iz društva. Isto tako, proces u Južnoj Africi nije se završio pomirenjem. Radilo se o jednom političkom dogovoru, o performativnim vježbama koje su izvedene kako bi se smirila crnačka većina, a koja se ponovo našla pod vlašću jedne nove elite, i dalje u enormnom siromaštvu i sa kontinuiranim posljedicama onoga što je bio aparthejd. Razumijem želju da se nađu pozitivni primjeri, njih i u Latinskoj Americi, i u Njemačkoj, i u Južnoj Africi, i u Ruandi svakako ima. Ali vidim opasnost da se zapravo igramo pomirenja, a da se ne bavimo samom srži – odakle sukob, kako je organiziran, kako je doživljen, tko je od svega profitirao, na koji način se mobiliziraju aktualni politički narativi, zašto se ponovo pojavljuje negiranje ili relativizacija zločina i koje političke i društvene funkcije danas to ima? Dakle, pomirenje nije i ne može biti samo zagledanost u prošlost, već i u sadašnjost društava u kompleksnim procesima približavanja, u slučaju pozitivnijeg ishoda, ili, u suprotnom, novih sukobljavanja.

Utisak je da predstavnici i lokalnih i evropskih institucija izjednačuju regionalnu saradnju i proces pomirenja.

U poslednjih deset, petnaest godina desilo nam se nešto što baš i nismo sasvim primijetili. Bilo kakav odnos spram prošlosti treba počivati na činjenicama koje su, doista, u velikoj mjeri i utvrđene, ali u politici činjenice samo pod određenim okolnostima imaju težinu koju smo im mi sami namijenili. Ovdje se desilo da su manevrima političkih elita, desnice, intelektualnih elita i medija, činjenice relativizirane. Više nikoga ne možete zgroziti činjenicom, ništa se ne dešava otkrićem nove masovne grobnice. U svakoj od postjugoslavenskih država i sredina imate simplificirane narative o patnji vlastitog naroda i relativizaciji zločina koje su počili pripadnici tog istog naroda. Tu je bitka na propagandnom nivou izgubljena. Ni danas, dvadeset godina nakon rata, nismo u situaciji da se činjenice o ratovima uzimaju sa onom težinom koju one zaista imaju, i da se to onda snažno reflektira i na samo društvo. Moramo se, najprije, suočiti s tim da naši napori na objavljivanju onoga što se dogodilo nisu bili adekvatni i moramo pokušati shvatiti zašto smo izgubili tu bitku. Postojao je, početkom dvehiljaditih godina, prostor za neku vrstu značajnije intervencije, pa čak i političke, koja bi nas dovela do konkretnijeg rezultata koji bi morao biti upravo to – priznanje onoga što se dogodilo, kažnjavanje ratnih zločinaca i smještanje te traume devedesetih u društveno-politički kod razmišljanja i ponašanja. Danas, dvadeset godina kasnije, mi moramo razumjeti zašto se to nije dogodilo, tj. zašto je „trauma devedesetih“ itekako prisutna, ali kao gorivo za nastavak istih politika koje su do te traume i dovele.

Šta vi mislite, zbog čega se to nije dogodilo?

Na stranu loše strategije međunarodnih institucija, kao i lokalnih NVO, na stranu vrlo upitni rezultati Haškog tribunala, u smislu presuda i u smislu simboličkih pobjeda na tom frontu, mislim da smo zaboravili shvatiti ‒ dozvolite da ponovim ‒ da se ti procesi ne dešavaju u socioekonomskom i političkom vakuumu. Na socioekonomskom frontu vi imate populacije koje su nakon 2000. godine još dodatno osiromašile i doista se bave isključivo vlastitim preživljavanjem, a ne suočavanjem sa devedesetima na svakodnevnom nivou. Ako i obraćaju pažnju, doživljavaju to ne kao priliku za političku katarzu i promjenu, već kao dodatno poniženje. A na političkom nivou, dozvolili smo jednu vrstu retoričke, narativne manipulacije koja je uspjela da ideološki neutralizira onaj željeni efekt koji je to institucionalno suočavanje s činjenicama trebalo da ima.

Ipak, nerazrešena trauma prošlosti se ne može izbeći, ona stalno izbija na površinu. Političari su odnos prema prošlosti svojim izjavama dodatno aktuelizovali ove godine koju su obeležile brojne godišnjice stradanja širom regiona.

Političke elite tvrde da su zainteresirane za pomirenje, a da mu pritom ne daju adekvatan sadržaj. Društva se tim poslom više i ne bave. Imamo skoro pa povučene frontalne pozicije kada se radi o dominantim narativima u svakom od pojedinačnih postjugoslavenskih etnofragmentiranih društava. Svaka grupa u regionu je uspjela da izgradi svoj narativ kojim je umirila veliku većinu svojih pripadnika, a to je da je ta grupa bila najveća žrtva. U Hrvatskoj, većina ljudi misli da nema s čim da se suočava, da je ta stvar završena s oslobađajućim presudama u Hagu. Slično je i u Srbiji za koju nije jasno, u službenom stavu, da li je i bila u ratu. Kompletan desni spektar obe zemlje smatra da nema za šta da se izvinjava drugima, jer su, zaboga, oni žrtve upravo tih drugih.

Nismo uspjeli napraviti regionalni narativ o pomirenju koji bi uključio neke osnovne stavke: razdvojio sasvim jasno žrtve od počinitelja bez obzira na nacionalnost, dao važnost činjenicama tako da budu poznate apsolutno svima i da se ne bi mogle dovoditi u pitanje, jer su utvrđene forenzički i svim drugim provjerenim metodama i, konačno, da bi to bio temelj da se takve politike više nikad ne dogode. Mi nismo došli do toga. Upravo suprotno, došli smo u situaciju u kojoj, zapravo, nemamo priznanje žrtvama za ono što im se dogodilo, činjenice su relativizirane i imamo fragmentirane narative koji se međusobno isključuju. To stvara nove frustracije i plodno tlo za viktimizacijske narative koji se svode na internalizaciju narativa stradanja vlastite grupe, heroizaciju počinitelja zločina iz vlastitih redova i, posljedično, na kompletnu emotivnu i moralnu neosjetljivost za „tuđe“ žrtve.

Šta treba raditi? Šta po vama ima najveći potencijal za promenu te situacije?

Jedan od razloga zbog kojeg radimo ovaj intervju, kako ste naglasili, jeste da razjasnimo perspektivu ljevice ‒ ja bih je nazvao novom ljevicom ‒ na proces pomirenja i suočavanja s prošlošću. Kada kažem nova ljevica, mislim na nove društveno-političke aktere koji nemaju ništa sa „starom“ ljevicom Saveza komunista i socijalističkim režimom (iako je itekako zanimaju danas uništeni socijalni dosezi tog vremena), niti sa kvazi ljevicom tzv. socijalističkih i socijaldemokratskih partija koje imamo danas, već se formira na međunarodnim iskustvima otpora onome što nazivamo neoliberalni kapitalizam i na želji za izgradnjom društva socijalne jednakosti i istinske demokracije. Iz te perspektive, jedan od ključnih momenata nove ljevice mora biti antifašizam, koji bi morao podrazumijevati vrlo snažan antinacionalizam, jer istinskog lijevog pokreta nema kao isključivo nacionalnog. I iz te perspektive može se razviti vrlo jasan narativ spram onog što se dogodilo devedesetih. Mi smo devedesetih, pod maskom nacionalne emancipacije i konstituiranja etnonacionalne demokracije, dobili povratak fašizma u raznim oblicima. Zločini, etnička čišćenja, genocidne prakse, diskriminacije ljudi samo i isključivo na osnovu njihovog porijekla, sve je to ono što se bez ikakvog zadrška može nazvati fašizmom. I tu, naravno, podrazumijevamo fašizam kao praksu, ne samo fašizam koji se historijski veže za Musolinija ili Hitlera. Dakle, fašizam je itekako bio prisutan devedesetih, a i danas vidimo da se ponovo pojavljuje diljem Evrope u vidu ksenofobije, rasizma i diskriminacije. Taj novi val fašizma sa sobom, skoro neizbježno, nosi rehabilitaciju historijskih fašističkih i nacističkih režima i pokreta od Ukrajine, Mađarske, Hrvatske do Srbije, što je polje na kojem se, također, mora energično djelovati.

Na vrlo zanimljiv način sam proces demokratizacije je, zapravo, pomogao fašističkim politikama da se razviju na Balkanu. Kako? Pa tako što je bilo općeprihvaćeno da se tzv. liberalnodemokratski razvoj može ostvariti samo unutar naroda, a taj narod je bio uglavnom etnonacionalno definiran, što je najavilo, nažalost, i eliminaciju drugih sa teritorija kojima se demokratski vlada.

Lijeva kritika ne svodi sukob devedesetih samo na pitanje nacionalističkih ideologija, već razmatra i pitanje borbe za kontrolu teritorija, koja podrazumijeva i resurse, prije svega ekonomske, za nove elite koje će se tim resursima uključiti u igru globalnog kapitala. Kada se rasprodaju rudnici po Bosni ili kada nudite jeftinu radnu snagu, ljudske resurse, takozvanim globalnim investitorima, vi ste upravo napravili to – zauzeli teritorij, pretvorili ga u resurs i prodajete ga; prodajete njegovo materijalno bogatstvo i ljude na globalnom nivou. Dakle, ljevica mora pokazati da je spoj kapitalizma, proceduralne demokracije i fašizma bio taj koktel koji će se sručiti na glave 130 hiljada ljudi koji su izgubili život u bivšoj Jugoslaviji. Sasvim je jasno da ljevica ne smije gurati glavu u pijesak spram onoga što se dogodilo, ne smije pristajati na ideju da se „narod“ kao nosilac suvereniteta isključivo definira etnonacionalnim kriterijima koji onda, po tako definiranom „porijeklu“, hijerarhiziraju građane od onih kojima pripadaju sva prava do onih koji se mogu diskriminirati, protjerati ili uništiti. Ljevica mora u svojoj internacionalnoj i antifašističkoj perspektivi osuđivati takve pojave, štititi sve kojima je potrebna zaštita – od radnika, do etničkih, vjerskih ili seksualnih manjina, te težiti ka pravom, suštinskom pomirenju koje znači solidarnost među političkim zajednicama, među postojećim državama, među populacijama koje teže emancipaciji.

Koorganizator ste Otvorenog univerziteta u BiH kog zanima pronalaženje alternativa postojećem stanju. Raspravljate li o prošlosti?

Nedavno smo organizirali Otvoreni univerzitet u Banjaluci i vodili važne razgovore na temu budućnosti. Mnogi od naših drugova i kolega iz Banjaluke i Prijedora su nas stalno vraćali na pitanje prošlosti što vide kao problem koji se ne može zaobići. Kada smo govorili o pravu na grad, Dražen Crnomat iz Banjalučkog socijalnog centra govorio je o jednom drugom pravu ‒ pravu na sjećanje na grad, na grad koji je nestao time što su istjerani ili ubijeni njegovi stanovnici. Sa velikom hrabrošću i iskrenošću i sa poznavanjem činjenica, mnogi su govorili o tome što se dogodilo prije dvadesetak godina. Za njih, lijeva pozicija upravo to znači – hrabro govoriti o onome što se dogodilo, razumjeti te procese. No, važno je, također, ne biti samo paralizirajuće okrenut ka toj prošlosti i nabrajanju zločina, već shvatiti i kako graditi novo društvo sa tim iskustvom. Definitivno da nam antifašističko nasleđe iz Drugog svjetskog rata može pomoći u tome. I ti su ljudi u trenucima nametnutog i kreiranog međuetničkog rata uspjeli protiv stranog okupatora i domaćih izdajnika izgraditi jedan spasonosni narativ koji je, unatoč mnogim rupama i prešućivanjima, u krajnjem slučaju, doveo do oslobođenja zemlje i do istinskog pomirenja kroz borbu protiv fašizma. Nova ljevica ima pred sobom socijalizam kao iskustvo koje mora biti kritički, a ne nostalgično propitano. Sasvim je jasno da će neke stvari, kao što su antifašizam, samoupravni socijalizam i nesvrstanost ostati važni izvori promišljanja naše sadašnjosti, a možda i izvor kreiranja budućnosti. Bez antifašizma nećemo moći sačuvati mir u suvremenoj Evropi, bez ekonomske demokracije nećemo nikada imati istinsku demokraciju, a bez nesvrstanosti kao jednog političkog, ali i moralnog stava u sukobima velikih blokova kojima ponovo svjedočimo, pitanje je kako ćemo preživjeti.

Da li je umetnost otišla korak dalje od ostalih segmenata društva u procesu pomirenja?

Treba cijeniti sve napore, bez obzira da li su oni direktno okrenuti procesu suočavanja s prošlošću (kao rad Olivera Frljića) ili se radi o postupcima čiji će se efekti osjetiti tek na duži rok. Tu je razlika između predstave ili filma koje doživljavamo kao kolektivno iskustvo i individualnog odnosa spram književnosti i čitanja fikcionalnih djela koja nam omogućavaju drugačiji uvid u stravične stvari koje su se dogodile. I jedno i drugo je nužno. Međutim, nemojmo previše očekivati od umjetnosti. Ona se ne može boriti sa svijetom oko sebe niti može mijenjati neke narative i identitete direktno producirane od strane političkih aktera i institucija. Konkretna borba je stvar društvene i političke borbe i angažmana. Tako, kada napravite nešto što bi bila provokativna predstava, u sredini u kojoj je velika većina doživljava kao provokaciju, kao nešto što se može napasti ili naprosto ignorirati, tada će vaši konkretni rezultati biti ograničeni. Vi ćete zadovoljiti potrebe jednog malog dijela publike, a ostatak društva će vas gurnuti na marginu i time neutralizirati. Jedan roman neće dovesti do promjene političke svijesti. A ipak, takve predstave se moraju raditi i takvi romani pisati. Tu se možda krije i lekcija za sve nas i za sve emancipatorne, progresivne, pa samim tim i lijeve snage. Nužan je dugotrajan društveni rad u kontekstu u kojem su možda svi politički kanali zatvoreni i u kojem nema izgleda za skoru promjenu. Baš zato. Kao gesta otpora, isprva, a potom možda i kao klica drugačijeg svijeta; klica koja ne zaboravlja prošlost.