Vijesti

Marciacq: Pomirenje više nije prioritet EU na Balkanu

07.05.2019
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i supruga i kćerka ratnog zločinca Radovana Karadžića na Palama otvaraju studentski dom nazvan po njemu, 20. mart 2016.

Evropska unija se na Zapadnom Balkanu fokusirala na pitanje sigurnosti i stabilnosti, dok pomirenje nije visoko na listi prioriteta pa stoga izostaje snažna reakcija Evropske komisije na negiranje presude Haškog tribunala za Radovana Karadžića za genocid i ratne zločine i njegovo veličanje od strane vlasti u Republici Srpskoj, kaže za ‘Zašto?’ Florent Marciacq iz Austrijsko-francuskog Centra za približavanje u Evropi.

Narativ

Postoji mnogo razloga za to.

Prije svega, mislim da ima nekih promjena po pitanju pomirenja i govora mržnje i to se nekako polako vraća na agendu Komisije. To od početka nikada nije bilo visoko na listi prioriteta, a onda je tokom godina manje-više nestalo.

U posljednjih nekoliko mjeseci je bilo sve više izjava u znak podrške pomirenju, počevši od REKOM-a i podrške suđenjima kako bi se podržao rad REKOM-a.

Nedavno je također bila izjava direktora Direktorata za proširenje Christiana Danielssona u Varšavi u kojoj se naglašava važnost pomirenja i suprostavljanja revizionističkim stavovima, govoru mržnje i tako dalje, naročito u BiH.

Mislim da se ova vrsta narativa vraća ali, moram to priznati, još nije eskalirala, još nije jaka.

Garancija stabilnosti

Iako ćete naći pomirenje kao dio strategije za Zapadni Balkan mislim da je došlo do malog otklona u smislu prioriteta.

Zemlje članice, koje rukovode Berlinskim procesom, a sada i svim pitanjima u vezi proširenja, su među prioritete stavile druga ciljeve, kao što je stabilnost, koja je očigledno bila prioritet zadnjih desetak godina, ispred demokratije i pomirenja.

Ako pogledamo, na primjer, posljednji samit u Berlinu, on je bio oko stabilnosti i politike sigurnosti u regionu, i tu nema pomirenja. Deklaracija francuskog predsjednika Emmanuela Macrona iznosi cilj za zemlje članice da garantuju stabilnost u regionu.

Pomirenje ne kotira visoko među prioritetima iako bi Komisija sada mogla pokušati da to progura.

Jednostrano gledanje na stvari

Zbog toga imamo ovu veoma čudnu situaciju da imamo revizionističke izjave od strane lidera u Republici Srpskoj i nedovoljno jak odgovor zbog različitih ciljeva koji su u igri.

Možda ima i drugi razlog, koji je istorijski dio DNK Evropske unije.

EU voli dobre priče i dobre vijesti a sada stvari ne idu tako dobro — mada moramo priznati da nisu išle dobro ni u posljednjih desetak godina — uprkos svim naporima EU i Berlinskom procesu.

U Berlinu je bio sada održan ovaj samit koji nije bio baš uspješan i nad cijelim ovim procesom je znak pitanje jer nije donio baš neku promjenu, a imamo i zastoj u dijalogu između Kosova i Srbije i više tenzija nego prije nekoliko godina.

Tako da oni vole dobre vijesti kao sto je ponovno otvaranje džamije u Foči, što predstavlja jednu drugačiju sliku stvarnosti, i tu se radi o jednom selektivnom samočestitajućem refleksu i jednostranom gledanju na stvari.

Vučićeva dvosmislenost

Vučic je veliki taktičar i igra taktički veoma dobro. Kada je bila prvostepena presuda Karadžiću reakcija iz Srbije je bila negativnija, a ovaj put Srbija se uzdržala od komentarisanja.

Mislim da to radi jer je sve bacila na Kosovo i ne želi polarizirati EU jer želi steći neku prednost i pregovaračku moć.

Ako Vučić i Srbija počnu ovo komentarisati na negativan način i minimizirati presudu to će biti loše za imidž Srbije.

Vučić također ne želi da se suprotstavi Srbima, jer ako pogledate njegove izjave, on stalno govori da ako EU ne pomogne na Kosovu onda će predsjednik braniti Srbe.

On naravno garantuje suverenitet BiH i ne želi da to dovede u pitanje, ali uvijek postoje jedna dvosmislenost jer on shvata da njegov kapacitet počiva na tome da se Srbima obraća kao nacionalistički lider.

Zato slijedi srednju liniju i uzdržava se od komentara.

Kredibilitet Haškog tribunala

Kada članice EU ne predvode primjerom i ne pokazuju put naprijed, a to se odnosi na reakciju Zagreba na hašku presudu liderima bosanskih Hrvata ali i, kao što smo vidjeli u Mađarskoj i Poljskoj, na demokratske slobode, demokratske reforme, vladavinu prava i pravosudne reforme, onda je veoma lako liderima u regionu da imaju interes za održavanjem statusa quo i da kažu da postoje dupli standardi, ‘zašto bi mi trebali biti više posvećeni nego nove članice EU’.

To vrlo jasno šalje jako loš signal i to također čini EU manje privlačnom.

Onda je to čisto utilitarističko korištenje situacije i svaljivanje krivice na EU za probleme u toj zemlji.

Ali što se tiče presude za zločine u BiH, bez obzira na ono što kažu članice EU, ona treba biti ocijenjena sama po sebi i kroz kredibilitet Haškog tribunala, a ne po tome da li članice EU to priznaju i na koji način to priznaju.

Demokratski i drugi načini

Kratkoročno, veoma sumnjam da interetničke tenzije mogu dovesti do neke eksplozije.

Kada gledamo na presudu Karadžiću, bilo je potrebno 11 godina da s dođe do nje, a u međuvremenu stavovi se nisu promijenili, ljudi su ostali naviknuti na ova društva koje se nisu pomirila.

Ljudi, uključujući i lidere, imaju interes u tome da zadrže status quo i društva koja se nisu pomirila.

To je vrlo loš status quo ali veoma sumnjam u to da bi ljudi i vođe imali interes da pogoršaju ovaj status i da ga negativno promijene u eksploziju.

Ipak, stvari mogu izbjeći kontroli na malom nivou jer kada nemate nadu da ćete zahtjeve ostvariti na demokratski način, onda pribjegavate drugim načinima, a isto važi i za nacionaliste.

Nedostatak perspektive

Teško je imati neki predvidljiv put kada prošlost teži tako mnogo i sputava vas, ali sumnjam da stvari mogu otići na drugu stranu.

Bio bih ipak zabrinut nedostatkom perspektive koja je gorući problem, uključujući i u BiH, i veliki broj mladih ljudi bi željeli emigrirati stvarajući zemlje koje su ispražnjene od ljudi i vještina i onda ostaju samo ljudi koji su na platnom spisku vladajuće partije, stariji ili ljudi koji imaju moć.

Po mom mišljenju, ovaj nedostatak perspektive je nešto što uz građanske pokrete, ne samo u BiH već i u regionu, u jednom momentu može stvoriti nestabilnost.

Zemlje članice se fokusiraju samo na “tvrdu” sigurnost, a manje na “meku” sigurnost kao što pomirenje i ako se time ne pozabavimo, u jednom momentu možemo imati ljude koji su očajni za promjenom zbog nedostatka perspektive.

Oni će onda otići ili će boriti na različite načine.

Objavljeno na Radio Slobodna Evropa, 07.05.2019)